dan se otegnuo, pritiskajuci vazduh na mojoj kozi, zeleci da me zdrobi. Kako li sam samo mogao zaboraviti? Sakriven u kutiji, cekam trenutak, kada cu svoju jaknu zgrnuti oko sebe, i pustim ulicama, mokrim od kise zakoraciti lagano i sporo. Kako li sam samo mogao zaboraviti? Sliku samog sebe, barice sa prosutom zutom bojom ulicnog osvetljenja, lagani udarci kise od moja ramena, dah sto se kristalise, i samoca. Pritiskajuci vazduh na meni, kao da me topi.
I zaista, velikim, sporim koracima, pognute glave sa se razlivao, ostavljao sluzav trag, kao kakav puz. Hodao sam sretan,zato sto jesam, hodao sam besciljan, zato sto jesam.
Нема коментара:
Постави коментар