praznog pogleda na svet, skoro ocishcen samog sebe,
Pred ogledalom sto ga zovu svet, posmatram naborano lice.
Siroke pore, i duboke brazde, sve mu na licu prljavo bese.
Usta puna zemlje, otvorena su, ali pak on cutase.
I dok je svaka tacka na licu njegovom govorila, oko njega se samo plava boja slila.
Apsolutno bez potrebe da sobom truje vode, pustao je gorke suze da se kroz grlo slate.
Nije sebi dopustao da ga suze ociste.
Posmatrah tog cudnog coveka, kako poluodeven sedi, zapitah se, svestan li je svog robusnog tela, kuda li se sva ta snaga u njemu sakrila,
Kao da je rodjena iz leptira.
Njegove ruke, goleme i cvornate, kao kakva grana, behu oziljci od dolazecih rana, prsti mu pak behu meki, tanki i zeleni, skoro kao kakva trava.
Sedeo je nemo, ispred sveta, natrpanih usta zemlje.
Zagledah se jako u mrak koji mu je prekrivao lice.
Oci mu behu duboko, duboko ubacene, sitne i skoro zatvorene dok je umor ocrtavao podocnjake, od guste sume tuge, u ocima mu ne videh ni trunku duse,
A da mu je sva toplota presuhla, svedocise i 2 plave usne, i ostar mrtvachki smrad, i blato krvave zemlje.
Obrazi behu beli i tvrdi, i po koja vena na njima se ucrtavase duboko, kao kakav topli trag u snegu...
Mrtav li je? Polu odraz ili odraz, u ogledalu, covek ili ceo svet u ogledalu?
Svejedno, odavno se razboleo, mozda kao kakav umetnik u naletu, gde ga sopstvene ideje jedu, mozda kao skitnica od svakog bolesti pozajmljujuci malo, zaista, efektu je svejedno.
Zelim da ga dodirnem, da mi makar prsti upadnu na njegove pore na celu, palcima mu stisnem oci, da makar iscedim po koju suzu, ali sam se plasio.
Sijao je svetlom svih kandlebra, ali je i rezao iz utrobe, kao da ga mori vecna glad, sa ocnjacima zarivenim u grumen zemlje.
Sedeo je nemo, ukoceno posedan, ispred mene ravno.
Oh, puste li zelje da je on samo staklo, ovo ispred zamagljeno, i da uzmem krpu i jednim pokretom ruke, napravim mu suze, sto bi ga progutale.
Ali nije.
Od krvi i mesa je, i ta cudovisna spodoba je sedela ispred mene. I ako bi zeleo da odem, rezala bi mucno, iz utrobe.
Nije mi dozvoljavala da prekinem ovo mucno cekanje, kao da imam obavezu da iz groteske izvucem naravoucenije.
Ali zaista, grozomorna patetika je obuzdavala moju volju da pobegnem.
Delimicno od straha, delimicno od intrige.
Mogu li se odnositi?
Da li da ga prihvatim, ili da ga se grozim?
Da pronadjem svoje shake u njegovim?
Taj ukoceni pogled u ocima svojim?
U ustima ukus opori?
I dok se svest , kao leptir, sudara sa onim od cega da pobegne pokushava, veo mira oko njega je ugusilo vreme, prolazile su godine.
Niti jedan delic zemlje mu iz usta ispao nije.
Sve ove moje godine, slusajuci i gledajuci mene.
Kroz trbuh - progovorio je:
"nista se promenilo nije".
петак, 29. јануар 2010.
dodir reke (marta i Jelena)
Dodjete do hladne betonske ploche, prebacite nogu napred, i zagazite u meko i gnjecavo blato.
Korachate.
Miris vode vas budi naglo.
Saginjete se, dok vetrovi udaraju sveze oprano lice.
Pruzate ruku, i dodirujete hladnu, zamucenu vodu.
Ustanete i mislite o svoj prljavshtini, o hladnoci i dubini, o negostoprimstvu reke, o teshkim talasima kako se bezmilo udaraju
Okrenete se ka zgradama, prepune ljudi, i okicenim sharenim svetlima.
Buka kola i zaglusheni ljudski smeh se polako pojachava.
Miris vode polako ischezava.
Petarda pored vas se dimi, i puca.
Predosecate da ce se pravo lice reke opet iznova promeniti, i ostati jedino istinit u vashim prstima.
I vratite se nazad, misleci: udavio sam se.
Korachate.
Miris vode vas budi naglo.
Saginjete se, dok vetrovi udaraju sveze oprano lice.
Pruzate ruku, i dodirujete hladnu, zamucenu vodu.
Ustanete i mislite o svoj prljavshtini, o hladnoci i dubini, o negostoprimstvu reke, o teshkim talasima kako se bezmilo udaraju
Okrenete se ka zgradama, prepune ljudi, i okicenim sharenim svetlima.
Buka kola i zaglusheni ljudski smeh se polako pojachava.
Miris vode polako ischezava.
Petarda pored vas se dimi, i puca.
Predosecate da ce se pravo lice reke opet iznova promeniti, i ostati jedino istinit u vashim prstima.
I vratite se nazad, misleci: udavio sam se.
ima li koga?
Prekratak je zimski dan, da bih snegu sto se topi prichao o njegovoj jedinstvenosti u samom paternu i shari
Ali dan je dovoljno dugachak da se dolazeca noc predoseti,
Da se zapamte oblici kojima sneg hrani ochi.
Nece li svi ti andjeli, vechno nasmejani ljudi, imena i otisci kada Sunce otvori ochi - zaplakati?
Probudjeni iz sna zimom, oni za koje vreme ne postoji, posluzice pod svetlim nebom kao materijal za vajanje vechnosti,
i posle odredjenog vremena, snu svome se vratiti.
Sneg ce ponovo zaspati, i ta ceznja za spashenjem ce utihnuti.
Imam li dovoljno srca, da shvatim,
da ovaj svet je samo san, gde sada probudjen - tamo cu biti u snu nadjen, i zivim samo u prelazima, dok sanjam?
Umem li da svim ovim imenima zaborav dam, i zasto josh uvek pokushavam da uhvatim ovaj prekratki zimski dan?
Ali znam:
Zima ima lice, koje joj ja nikad nisam dao;
Sa posmetenim snegom, samo izvire.
Decembarske duge šetnje, i zraci iz magle
Moje oči preplaviše, sa nimalo moje volje.
Ko pokreće te točkove
Što ogoljenom drveću daju lišće zelene boje?
Ko iz vazduha izvlači uzdahe,
I pretvara ih u kapljice magle,
Što na kori srca prave inje?
Davno su njene kose prestale da budu oličje moje želje,
Njene oči isprazniše svoje zadnje rezeorvare patnje na mene.
I davno su me pathosom udavile,
Ono unutar, ugasilo je sebe prevelikom čežnjom
Za onim što je polazilo iz samog mene.
Odjekuje strepnja, dok kucam šuplje na vrata srca.
Ima li koga?
Ali dan je dovoljno dugachak da se dolazeca noc predoseti,
Da se zapamte oblici kojima sneg hrani ochi.
Nece li svi ti andjeli, vechno nasmejani ljudi, imena i otisci kada Sunce otvori ochi - zaplakati?
Probudjeni iz sna zimom, oni za koje vreme ne postoji, posluzice pod svetlim nebom kao materijal za vajanje vechnosti,
i posle odredjenog vremena, snu svome se vratiti.
Sneg ce ponovo zaspati, i ta ceznja za spashenjem ce utihnuti.
Imam li dovoljno srca, da shvatim,
da ovaj svet je samo san, gde sada probudjen - tamo cu biti u snu nadjen, i zivim samo u prelazima, dok sanjam?
Umem li da svim ovim imenima zaborav dam, i zasto josh uvek pokushavam da uhvatim ovaj prekratki zimski dan?
Ali znam:
Zima ima lice, koje joj ja nikad nisam dao;
Sa posmetenim snegom, samo izvire.
Decembarske duge šetnje, i zraci iz magle
Moje oči preplaviše, sa nimalo moje volje.
Ko pokreće te točkove
Što ogoljenom drveću daju lišće zelene boje?
Ko iz vazduha izvlači uzdahe,
I pretvara ih u kapljice magle,
Što na kori srca prave inje?
Davno su njene kose prestale da budu oličje moje želje,
Njene oči isprazniše svoje zadnje rezeorvare patnje na mene.
I davno su me pathosom udavile,
Ono unutar, ugasilo je sebe prevelikom čežnjom
Za onim što je polazilo iz samog mene.
Odjekuje strepnja, dok kucam šuplje na vrata srca.
Ima li koga?
eh
Eh, shto nisi porasla bar vishlja,
Bar vishlja za pola pedlja,
Tada bi me progutala u snazi mladog,
Ne bi ostala u meni tuga, nesreca i beda.
Dvanaestu svecu palim,
U ime ljubavi izgovaram tvoje ime,
Dim iscrtava lice koje ljubim,
Trinaesta zatvara moje ime.
Bar vishlja za pola pedlja,
Tada bi me progutala u snazi mladog,
Ne bi ostala u meni tuga, nesreca i beda.
Dvanaestu svecu palim,
U ime ljubavi izgovaram tvoje ime,
Dim iscrtava lice koje ljubim,
Trinaesta zatvara moje ime.
beloved gaze 666
Beloved, gaze at the rainy clouds, they forsooth what shall be...
Quenched and wet from salty mud, lays but stained Ivory keep...
Never are late these drops of rain, to endow upon me feeling rue
The storm that gathers above those clouds are the visions coming true.
The ground, the rain, and all of hue, of clouds and heavens I held for you.
All infinite promises and flattery too, bare a handful sand that slowly falls through.
Childish knowledge of rise and fall, seems true, brightest stars fall deep
And in their tails keep our wish, but when they fall it is on us to think
That their tail is in forest, away and deep.
So this life must be trap, all these sunken ships,
With names of eternity, and every moment to another is demise.
Even rocks drown in deserts of time.
So is it to trust all these blinking lights,
That with merit and joy every child’s heart strike
Because they bequeath you no after-thought?
Or is it better to place empty lines in song of our thoughts
And fill them with passing faces by needs outlined,
And carry on with verse, ‘til all song is gone?
Should I wage war with those standing stones,
That by each dawn hides my face in their shadows long?
And where to find strengths to move my legs cold
And to break roots they so long to keep?
Why should my cries be uttered?
The air replaces them by sounds more polite
And why should tombstone be planted there
Instead of flowers that live till dusk?
‘Cos such is fate of all things humane,
Much as human, and all things made by him,
Everything’s here to linger in time,
And to be clasped by time’s hands ravish.
But beloved gaze in thine own heart...
Cos there within, all sky is clear
Stark raindrops adorn evergreen leaf,
And the whispers echoes in eternity,
From the smallest thing, the roots of sapling
To the sliding drop from leaf,
Hitting ground, dissolving it…
…a song of universe, resounding.
Lovers, whereof sprouts thine tree,
If but not from ebb of eternity?
Shade receded from your Sun,
The shade of your past,
And you burn so brightly,
You melt the turmoils of stormy night.
Making tranquil this scene pristine,
Flame’s tounges twixt this old tree,
Nourishing it, making gold look green.
Capsize the years by your touch,
And with sweet smell of Mastic,
Upon that moment, upon that hill,
That traversed 50 miles, to deliver a kiss,
Inclined by yearning, of our grasp.
“I” was amiss!
How can my thoughts belong to me?
Why do I dare to outlive my body,
When no future holds the ground to keep
This everbeating heart that drives these feet?
And why do we try still to see the face beyond mists,
That are thicker by this walk steep?
But still, we all readily do forget that
No wanton desires can unfold and desert the present
Hence, our souls into each other woven,
Outspread to make eternity by themselves
And with their fire, and with God’s smile,
We melt the sky, rain and grey clouds,
And the air resounds this love of the present.
Hark! Tis their one heart beating, tolling wind chimes
They lay together in each other, perfectly still,
Nourished by the feeling, twixt the tree.
Lovers! Entwined!
And how could you be so foolish, to rush the fabric of time?
Wanting to unravel it, your nails dig deep in,
And such that face that was your calling,
A face of colorful wool and strings,
To tear apart, and lavishly rue, then wherever may it be.
And Lovers, how did your solutude dared to question,
The existence of each other’s being?
Gaze into your hearts still,
Doesn’t this wheel turns inside it?
And where words are empty to hear,
There they echo by every living thing.
Do not cherish this love-feeling nor nourish it
Surely it will follow you still, wherever may you be.
Quenched and wet from salty mud, lays but stained Ivory keep...
Never are late these drops of rain, to endow upon me feeling rue
The storm that gathers above those clouds are the visions coming true.
The ground, the rain, and all of hue, of clouds and heavens I held for you.
All infinite promises and flattery too, bare a handful sand that slowly falls through.
Childish knowledge of rise and fall, seems true, brightest stars fall deep
And in their tails keep our wish, but when they fall it is on us to think
That their tail is in forest, away and deep.
So this life must be trap, all these sunken ships,
With names of eternity, and every moment to another is demise.
Even rocks drown in deserts of time.
So is it to trust all these blinking lights,
That with merit and joy every child’s heart strike
Because they bequeath you no after-thought?
Or is it better to place empty lines in song of our thoughts
And fill them with passing faces by needs outlined,
And carry on with verse, ‘til all song is gone?
Should I wage war with those standing stones,
That by each dawn hides my face in their shadows long?
And where to find strengths to move my legs cold
And to break roots they so long to keep?
Why should my cries be uttered?
The air replaces them by sounds more polite
And why should tombstone be planted there
Instead of flowers that live till dusk?
‘Cos such is fate of all things humane,
Much as human, and all things made by him,
Everything’s here to linger in time,
And to be clasped by time’s hands ravish.
But beloved gaze in thine own heart...
Cos there within, all sky is clear
Stark raindrops adorn evergreen leaf,
And the whispers echoes in eternity,
From the smallest thing, the roots of sapling
To the sliding drop from leaf,
Hitting ground, dissolving it…
…a song of universe, resounding.
Lovers, whereof sprouts thine tree,
If but not from ebb of eternity?
Shade receded from your Sun,
The shade of your past,
And you burn so brightly,
You melt the turmoils of stormy night.
Making tranquil this scene pristine,
Flame’s tounges twixt this old tree,
Nourishing it, making gold look green.
Capsize the years by your touch,
And with sweet smell of Mastic,
Upon that moment, upon that hill,
That traversed 50 miles, to deliver a kiss,
Inclined by yearning, of our grasp.
“I” was amiss!
How can my thoughts belong to me?
Why do I dare to outlive my body,
When no future holds the ground to keep
This everbeating heart that drives these feet?
And why do we try still to see the face beyond mists,
That are thicker by this walk steep?
But still, we all readily do forget that
No wanton desires can unfold and desert the present
Hence, our souls into each other woven,
Outspread to make eternity by themselves
And with their fire, and with God’s smile,
We melt the sky, rain and grey clouds,
And the air resounds this love of the present.
Hark! Tis their one heart beating, tolling wind chimes
They lay together in each other, perfectly still,
Nourished by the feeling, twixt the tree.
Lovers! Entwined!
And how could you be so foolish, to rush the fabric of time?
Wanting to unravel it, your nails dig deep in,
And such that face that was your calling,
A face of colorful wool and strings,
To tear apart, and lavishly rue, then wherever may it be.
And Lovers, how did your solutude dared to question,
The existence of each other’s being?
Gaze into your hearts still,
Doesn’t this wheel turns inside it?
And where words are empty to hear,
There they echo by every living thing.
Do not cherish this love-feeling nor nourish it
Surely it will follow you still, wherever may you be.
ceznja i oziljak
Ceznja
Proklija u meni ischezla ceznja
I rasplamsa se u purpurnu
Sunchevog radjanja
I na svetioniku daleke nade
Pocheshe dozrevati nova htenja.
A neka zaboravljena Tamara
(ili mozda greshim, Nikolina)
U meni shapatom tiho shumi
Ne mari, ako je to ona Tamara
(ili Nikolina, ako mozda greshim)
Neka ih zaborav polako teshi.
Mene opet nova jutra zovu
Da prevarim i ovu zoru
Da u svetlu ojutrenog dana
Ugledam novu Tamaru
(Mozda Nikolinu, ako greshim)
Pa chak i sad siguran sam
U tebi ugledah neshto vece
Shto ni u Nikolini ni Tamari nisam
Neshto shto pomislih: "Donece mi srece..."
Pa mozda za mene srece i imash
Ali mozda ja za tebe nemam.
Ali jedno imam:
Oziljak.
Ti si bol koji nikad nije bio rana
Ti si plod koji nikad nije bio cvet
Ti si voda koja nikad nije bila magla
Ti si ljubav koja nikad nije bila zudnja
Ti si osecanje koje nikad nije priznalo ceznju
Zbog toga si oziljak koji nikad nije priznao da je oziljak.
Proklija u meni ischezla ceznja
I rasplamsa se u purpurnu
Sunchevog radjanja
I na svetioniku daleke nade
Pocheshe dozrevati nova htenja.
A neka zaboravljena Tamara
(ili mozda greshim, Nikolina)
U meni shapatom tiho shumi
Ne mari, ako je to ona Tamara
(ili Nikolina, ako mozda greshim)
Neka ih zaborav polako teshi.
Mene opet nova jutra zovu
Da prevarim i ovu zoru
Da u svetlu ojutrenog dana
Ugledam novu Tamaru
(Mozda Nikolinu, ako greshim)
Pa chak i sad siguran sam
U tebi ugledah neshto vece
Shto ni u Nikolini ni Tamari nisam
Neshto shto pomislih: "Donece mi srece..."
Pa mozda za mene srece i imash
Ali mozda ja za tebe nemam.
Ali jedno imam:
Oziljak.
Ti si bol koji nikad nije bio rana
Ti si plod koji nikad nije bio cvet
Ti si voda koja nikad nije bila magla
Ti si ljubav koja nikad nije bila zudnja
Ti si osecanje koje nikad nije priznalo ceznju
Zbog toga si oziljak koji nikad nije priznao da je oziljak.
sun
Signs of your loom I see
Upon wavering surface of my sea;
I didn't sleep, dreaming of you,
The nights I wake, looking at you.
Oh Sun! The Sun!
Flying with arms open wide,
Unveil your shifting mask,
Let me drink from your cup!
Sun. The sun.
The morning dew on my eyes,
I crossed the graveyard's path,
I bore raven's yell, and back at him tell:
Of a face I so strangely knew,
Of a heart, that has a heart in you!
Of a child of grace and so quiet
With her love for the morning loom!
She's shadow wanderers cast,
Chasing them through the night,
Chasing that place, where they stand;
Because, wherein hides the Sun?
Upon wavering surface of my sea;
I didn't sleep, dreaming of you,
The nights I wake, looking at you.
Oh Sun! The Sun!
Flying with arms open wide,
Unveil your shifting mask,
Let me drink from your cup!
Sun. The sun.
The morning dew on my eyes,
I crossed the graveyard's path,
I bore raven's yell, and back at him tell:
Of a face I so strangely knew,
Of a heart, that has a heart in you!
Of a child of grace and so quiet
With her love for the morning loom!
She's shadow wanderers cast,
Chasing them through the night,
Chasing that place, where they stand;
Because, wherein hides the Sun?
paradise lost
Life is all the pain we endeavor
Subside the resilience of your fervor
Change is all the hearts devour
Carry the streak of failure,
Devout to all the things that overpower
Life is all the thing pain endeavors.
The urge to reason floats eluded,
Whilst drifting upon a sea of ken,
High grounds now seem lowest
bereft of value in thins battle of motives.
Pendulum of time swings
Cuts are upon his own wrist, 'cos
Presentation is forever.
Life is all the pain we endeavor
Subside resilience of your fervor
Enticed hearts yearn to devour
To carry the streak of failure
You're devout to all the things that overpower
Your urge to plant your soul in ground.
Enclaved by what you're derived of
You elude the need to reason
Whilst the sea of ken is cleaved
Bereft of values, smile saddens.
Subside the resilience of your fervor
Change is all the hearts devour
Carry the streak of failure,
Devout to all the things that overpower
Life is all the thing pain endeavors.
The urge to reason floats eluded,
Whilst drifting upon a sea of ken,
High grounds now seem lowest
bereft of value in thins battle of motives.
Pendulum of time swings
Cuts are upon his own wrist, 'cos
Presentation is forever.
Life is all the pain we endeavor
Subside resilience of your fervor
Enticed hearts yearn to devour
To carry the streak of failure
You're devout to all the things that overpower
Your urge to plant your soul in ground.
Enclaved by what you're derived of
You elude the need to reason
Whilst the sea of ken is cleaved
Bereft of values, smile saddens.
isechak iz pisma tatjani
Gde sam pokushao da zamislim i uhvatim svet,
video sam samo svoje ruke, i kako sve izlazi iz samog mene,
ali okrenuh se, i mahinalno htedoh svojim rukama uhvatiti josh kucajuce tudje srce,
ali tada bih ubica bio,
i zato sam sebe nauchio da u magli sedim, slusham i chekam.
Ne htedoh da potreba srca za tobom moja Annabel Lee, uchini te manje vrednijom.
jer ako ja svojim rukama chinim ono sto ce mi doci
Onda bi ti izronila iz kolichine moje zelje,
Kao dama jezera, uzdizuci se sudbinom tudjom .
I tada bih bio slep, kada bih slushao tvoje srce,
Jer ako te zelim, slusham onda samo svoje,
I svi tvoji dodiri nisu onda stvarni,
Niti tvoje suze, na obrazima,
Niti poljubac jednog kraja sveta drugom
Niti tvoj glasic sto kroz noc pesme peva -
- Nije li ti ljubav telo pojela tada?
Zashto i ti, kao i ja,
Josh uvek pokushavamo svet uhvatiti
Onaj svet sto iz ruku izrasta?
Nismo li ubice, kada chupamo iz tudjih srca
Ljubav koju im dajemo, okrutnih namera?
Odsecite mi ruke,
Jer iz njih trujem sve dolazece godine,
Odsecite i njoj jezike
Kojima mi lize rane.
Neka nasha zelja jednog za drugim
premine.
video sam samo svoje ruke, i kako sve izlazi iz samog mene,
ali okrenuh se, i mahinalno htedoh svojim rukama uhvatiti josh kucajuce tudje srce,
ali tada bih ubica bio,
i zato sam sebe nauchio da u magli sedim, slusham i chekam.
Ne htedoh da potreba srca za tobom moja Annabel Lee, uchini te manje vrednijom.
jer ako ja svojim rukama chinim ono sto ce mi doci
Onda bi ti izronila iz kolichine moje zelje,
Kao dama jezera, uzdizuci se sudbinom tudjom .
I tada bih bio slep, kada bih slushao tvoje srce,
Jer ako te zelim, slusham onda samo svoje,
I svi tvoji dodiri nisu onda stvarni,
Niti tvoje suze, na obrazima,
Niti poljubac jednog kraja sveta drugom
Niti tvoj glasic sto kroz noc pesme peva -
- Nije li ti ljubav telo pojela tada?
Zashto i ti, kao i ja,
Josh uvek pokushavamo svet uhvatiti
Onaj svet sto iz ruku izrasta?
Nismo li ubice, kada chupamo iz tudjih srca
Ljubav koju im dajemo, okrutnih namera?
Odsecite mi ruke,
Jer iz njih trujem sve dolazece godine,
Odsecite i njoj jezike
Kojima mi lize rane.
Neka nasha zelja jednog za drugim
premine.
cekam te u magli
Cekam te.
Kao nikada pre, ovo srce nije tako udaralo,
Niti je novembar bio blazi, dok sedim ovde u magli,
Posedan na zelenoj travi,
Otvarao sam pandorinu kutiju, sahranjenu u sebi.
Cekam te, zar ne chujesh?
Mozda kao i pre hiljadu godina, na ovom istom mestu posedani,
I svi moji preci, i unuci.
Ono sto ce doci, i ono sto si ostavila iza sebe,
Cekam te, posedan ovde, na zelenoj travi.
Sakriven u magli, ono sto nikad nisi videla.
Uvek si zelela, prizivala u svojoj samoci,
I sad dok te se secam, kao da si pratila
One stope u kojima si porasla, onakva kakvom te sachinishe.
I ti znash, da to nikad nisi bila ti, i u toj nekoj osami
Stope su se na tebe srushile, bezmilo, krivozubo.
Da li si nekad slushala sebe, krike mladih ptica,
Dok uljuljkani se slepo upoznaju sa svetom,
Znaju da lete, ali nemogu.
To si oduvek bila ti,
U malenoj spravljenoj kutiji od pruca,
Samo sto josh uvek nisi shvatila,
Da masku koju nosish, ona u tvojim grudima duboko kandze zariva.
Josh uvek krila shirish, ali leteti ne umesh.
Chekam te u magli.
Ja sam za tebe nigde, ali ti si za mene u svakoj jutarnjoj rosi,
I ja sam onaj chovek – nemi, sto svakim jutrom urliche na planine,
Pokushavajuci da chuje kako kuca njihov glasi iz grudi,
Ali ti si ona koja svojim andjeoskim glasom svoje ushi nikad nece ugostiti,
Ti ne umesh slushati.
I ja se ne umem probuditi, i samo ti ovako, nem, na uho shapnuti, chime te volim,
Kojim ritmom moje srce udara, ne umem u tebi rechima probuditi taj plamen,
Niti obuzdati tvoju toplotu da na meni oziljke ne ostavi.
Chekam te, da se iz mojeg sna probudish.
Ali to mozda i nisi ti.
Kao nikada pre, ovo srce nije tako udaralo,
Niti je novembar bio blazi, dok sedim ovde u magli,
Posedan na zelenoj travi,
Otvarao sam pandorinu kutiju, sahranjenu u sebi.
Cekam te, zar ne chujesh?
Mozda kao i pre hiljadu godina, na ovom istom mestu posedani,
I svi moji preci, i unuci.
Ono sto ce doci, i ono sto si ostavila iza sebe,
Cekam te, posedan ovde, na zelenoj travi.
Sakriven u magli, ono sto nikad nisi videla.
Uvek si zelela, prizivala u svojoj samoci,
I sad dok te se secam, kao da si pratila
One stope u kojima si porasla, onakva kakvom te sachinishe.
I ti znash, da to nikad nisi bila ti, i u toj nekoj osami
Stope su se na tebe srushile, bezmilo, krivozubo.
Da li si nekad slushala sebe, krike mladih ptica,
Dok uljuljkani se slepo upoznaju sa svetom,
Znaju da lete, ali nemogu.
To si oduvek bila ti,
U malenoj spravljenoj kutiji od pruca,
Samo sto josh uvek nisi shvatila,
Da masku koju nosish, ona u tvojim grudima duboko kandze zariva.
Josh uvek krila shirish, ali leteti ne umesh.
Chekam te u magli.
Ja sam za tebe nigde, ali ti si za mene u svakoj jutarnjoj rosi,
I ja sam onaj chovek – nemi, sto svakim jutrom urliche na planine,
Pokushavajuci da chuje kako kuca njihov glasi iz grudi,
Ali ti si ona koja svojim andjeoskim glasom svoje ushi nikad nece ugostiti,
Ti ne umesh slushati.
I ja se ne umem probuditi, i samo ti ovako, nem, na uho shapnuti, chime te volim,
Kojim ritmom moje srce udara, ne umem u tebi rechima probuditi taj plamen,
Niti obuzdati tvoju toplotu da na meni oziljke ne ostavi.
Chekam te, da se iz mojeg sna probudish.
Ali to mozda i nisi ti.
istinitost ljubavi
Patnje je previshe na ovom svetu, ali malo ih je onih koji je zele razumeti.
Zato Vam se chini uzvishena, kada neko o onome sto osecate Vi, kenja.
:D
Pochnete li vi razmishljati o onome u chemu smo osudjeni plivati,
Preplavice vas osecaj josh gore usamljenosti,
Ali, to je samo u pochetku,
Jer taj gar nas prlja, da bi zablistati mogli
Kada shvatimo da nismo sami.
Ali zachkoljica tu lezi,
osetimo li se od strane svega voljeni,
Mi ne umemo to isto sve - voleti.
Tu je kljuch za razliku reflekcije od istinitosti
Kada prestanete iz sebe svoju ljubav vuci
I kada postanete ljubav u onoj drugoj osobi,
tek tada cete umeti videti,
prepoznati
i osetiti - postati.
Tek tada cete umeti voleti.
Meni se chini da sam dotaknuo svoje jezero ljubavi
Josh samo chekam da ono prepozna svoju ljubav u meni.
Zato Vam se chini uzvishena, kada neko o onome sto osecate Vi, kenja.
:D
Pochnete li vi razmishljati o onome u chemu smo osudjeni plivati,
Preplavice vas osecaj josh gore usamljenosti,
Ali, to je samo u pochetku,
Jer taj gar nas prlja, da bi zablistati mogli
Kada shvatimo da nismo sami.
Ali zachkoljica tu lezi,
osetimo li se od strane svega voljeni,
Mi ne umemo to isto sve - voleti.
Tu je kljuch za razliku reflekcije od istinitosti
Kada prestanete iz sebe svoju ljubav vuci
I kada postanete ljubav u onoj drugoj osobi,
tek tada cete umeti videti,
prepoznati
i osetiti - postati.
Tek tada cete umeti voleti.
Meni se chini da sam dotaknuo svoje jezero ljubavi
Josh samo chekam da ono prepozna svoju ljubav u meni.
brbljanje
Za neke stvari zaista ne mozesh reci da postoji druga shansa, da ce se vratiti stvari nazad, da mozesh zaista izmeniti neshto. Neke stvari se jednostavno dese, i shto je najgore mnoge stvari su van nasheg domashaja, van nashe mogucnosti da se one izmene. Takve stvari su one koje nas ili osveste, ili toliki jak uticaj imaju na nashu lichnost, da nas oforme u tom trenutku, ili postanu kao podloga. Govorim i o smrti, govorim i o ljubavi. Najteza stvar je prihvatiti svoju nemocnost, zato shto se mi toliko trudimo da budemo ogorcheno upetljani u sve, mi zapravo dopushtamo da se upetljamo u mrezu, i onda se pokushavamo odupreti tudjim vezama, pokushavamo da povuchemo konce na svoju stranu, osecajuci da jednostavno smo prepushteni da nas tudji uticaji nose, i to je ono shto nam smeta. Mi zapravo nemamo izbora, nego da se bacimo u to more, a posle se mucheci i boreci sa talasima pokushavamo da se otrgnemo od njega, da nas ne bi potopilo. Pokushavajuci da plivamo.
Mi se uporno borimo za neshto shto ne mozemo dobiti, protiv nechega shto ne mozemo pobediti.
Zato odluchujemo da bezimo. Svi beze. Apsurd je u tome da beze od onog od chega ne mogu pobeci. Od sebe, jer, najteze je nauchiti ziveti sam sa sobom, progutati ono shto mi zaista jesmo, ne ono shto mi zelimo da budemo, nego ono shto zaista jesmo, jer od toga i bezimo. Nama je prezentovan svet, bez nas. Nijedna vizija njega zapravo ne ukljuchuje onoga ko ga gleda, a ipak je onaj posmatrach upravo najdinamichniji faktor. On odluchuje svoje kretanje, i odluchuje hoce li praviti surogate nechemu u onome u chemu to ne postoji. Takva postavka je vrlo primamljiva, jer je chesto dostupna, iziskuje manje napora, a postize slichan efekat, iako kratkorochni. Slichno kao korishcenje droge, chovek uporno tamo gde ima zastoj, barikadu u svojoj svesti koju je postavila odredjena emocija (ne zelim da specifiram negativna ili pozitivna, jer su to odredishta koja mozak u simbiozi sa drushtvom namece) premoshcuje je sa loshim stvarima, onim efemeralnim. Eventualno se chovek vezuje za efemeralne stvari, menjajuci sebe, i odbacujuci one stvari pred kojim se barikada ispostavila. To je osnovna greshka neumeca pronalaska blokade, prepoznavanja problema. Ja hocu, ali ne mogu, zato shto necu, ali cu neshto drugo. Svako bezi. Ljudi uglavnom beze od recimo obaveza, ili beze kada osecaju da im je potrebno mesto za razvice lichnosti, tj kada se osecaju ugrozenim. (ovo zadnje je najgore, jer zaista ne mozemo biti sigurni u konachnu vrednost onog puta kojim je nasha lichnost krenula da se razvija)
Mi se uporno borimo za neshto shto ne mozemo dobiti, protiv nechega shto ne mozemo pobediti.
Zato odluchujemo da bezimo. Svi beze. Apsurd je u tome da beze od onog od chega ne mogu pobeci. Od sebe, jer, najteze je nauchiti ziveti sam sa sobom, progutati ono shto mi zaista jesmo, ne ono shto mi zelimo da budemo, nego ono shto zaista jesmo, jer od toga i bezimo. Nama je prezentovan svet, bez nas. Nijedna vizija njega zapravo ne ukljuchuje onoga ko ga gleda, a ipak je onaj posmatrach upravo najdinamichniji faktor. On odluchuje svoje kretanje, i odluchuje hoce li praviti surogate nechemu u onome u chemu to ne postoji. Takva postavka je vrlo primamljiva, jer je chesto dostupna, iziskuje manje napora, a postize slichan efekat, iako kratkorochni. Slichno kao korishcenje droge, chovek uporno tamo gde ima zastoj, barikadu u svojoj svesti koju je postavila odredjena emocija (ne zelim da specifiram negativna ili pozitivna, jer su to odredishta koja mozak u simbiozi sa drushtvom namece) premoshcuje je sa loshim stvarima, onim efemeralnim. Eventualno se chovek vezuje za efemeralne stvari, menjajuci sebe, i odbacujuci one stvari pred kojim se barikada ispostavila. To je osnovna greshka neumeca pronalaska blokade, prepoznavanja problema. Ja hocu, ali ne mogu, zato shto necu, ali cu neshto drugo. Svako bezi. Ljudi uglavnom beze od recimo obaveza, ili beze kada osecaju da im je potrebno mesto za razvice lichnosti, tj kada se osecaju ugrozenim. (ovo zadnje je najgore, jer zaista ne mozemo biti sigurni u konachnu vrednost onog puta kojim je nasha lichnost krenula da se razvija)
ali
pokushah da stavim par sentenca u stihova par,
i porazen ostadoh, njihov klopot da slusham prazan...
U meni je izbijala, po kozi, sasvim kao grozd znoja
Rech, koju sam niz ulice za sobom vukao godinama,
Vechito na umu imajuci te, vetrovima zatochena.
Tatja, tvoje ime...
Chudnog je oblika, kao kavez, ova emocija,
Sto se proteze kroz grudi, niz vene,
Postaje sunce, zagreva se,
Moje srce mi steze.
I kao drvo, davnih dana, ustaje.
I kao nekada, gubim dah, tochkom vremena,
Jer godovi borova, ne znache nista talasima
Sto na hridovima, pokoju penu zakovitla,
I brzo na dno povuku brod od papira...
Godine truda i umeca...
Iz uskovitlanog neba, pahulja siva pada,
Na kostur ove perpetum mobile,
Koja se izdize iz zemlje,
Obgrljena slojevima nadanja...
Kao nekada...
Nekada...
Voleo sam da poduchavam samocu samoci,
Svakim mrtvim listom, u snu uljuljkan,
Jezik vere nem u mojoj shaci,
Bledo slep, za dane sto su mogle doci.
Mrzeo sam ruku, koja mi se pruzi,
I za srce, svakog prolaznika ujedao,
Gonjen vidom samog sebe,
Lajao sam besno u svojoj nemoci.
Ali nikad nisam prerastao ono sto ce doci.
I tu, vecno opgrljen u vecnosti,
Cekao sam vreme, kada znanje izbledi,
I kad koru sa drveta me natera da oljushtim,
Da bi potekao sok slatki, krv, i sa krvlju napojeni
Svi moji dragi.
Priznajem, tu negde u svojoj tamnici
Umeo sam sve sto dolazi, predskazati
Delom, sto sam konce umeo povlachiti
Delom, sto sam umeo sunce slusati.
U jednoj od mnogih, svojih samotnih shetnja
Razgovarajuci kroz ptichji jezik
Nosio sam secanja buducnosti,
I slep, kao krtica, busio tunel ka svetlosti.
Ali otkud ti?
pokushah da stavim par sentenca u stihova par,
ali, josh uvek te u coshkove rechi nisam umeo staviti
grandioznom pojavom, zahtevala si
pijedestal i krchag krvi, shto kuca
ispijala si.
hocu li umeti?
iz svoje tamnice ustati,
osmehom pozdraviti tvoj osmeh blazesni
i omamljen sa horizonta linijom, tvojom igrom
za tvojim malim stopama, hodati?
Zadrzi moje obraze, kao tvoje u rukama mojim
shto su, prisloni usne, tu, i otvori mi ochi.
i porazen ostadoh, njihov klopot da slusham prazan...
U meni je izbijala, po kozi, sasvim kao grozd znoja
Rech, koju sam niz ulice za sobom vukao godinama,
Vechito na umu imajuci te, vetrovima zatochena.
Tatja, tvoje ime...
Chudnog je oblika, kao kavez, ova emocija,
Sto se proteze kroz grudi, niz vene,
Postaje sunce, zagreva se,
Moje srce mi steze.
I kao drvo, davnih dana, ustaje.
I kao nekada, gubim dah, tochkom vremena,
Jer godovi borova, ne znache nista talasima
Sto na hridovima, pokoju penu zakovitla,
I brzo na dno povuku brod od papira...
Godine truda i umeca...
Iz uskovitlanog neba, pahulja siva pada,
Na kostur ove perpetum mobile,
Koja se izdize iz zemlje,
Obgrljena slojevima nadanja...
Kao nekada...
Nekada...
Voleo sam da poduchavam samocu samoci,
Svakim mrtvim listom, u snu uljuljkan,
Jezik vere nem u mojoj shaci,
Bledo slep, za dane sto su mogle doci.
Mrzeo sam ruku, koja mi se pruzi,
I za srce, svakog prolaznika ujedao,
Gonjen vidom samog sebe,
Lajao sam besno u svojoj nemoci.
Ali nikad nisam prerastao ono sto ce doci.
I tu, vecno opgrljen u vecnosti,
Cekao sam vreme, kada znanje izbledi,
I kad koru sa drveta me natera da oljushtim,
Da bi potekao sok slatki, krv, i sa krvlju napojeni
Svi moji dragi.
Priznajem, tu negde u svojoj tamnici
Umeo sam sve sto dolazi, predskazati
Delom, sto sam konce umeo povlachiti
Delom, sto sam umeo sunce slusati.
U jednoj od mnogih, svojih samotnih shetnja
Razgovarajuci kroz ptichji jezik
Nosio sam secanja buducnosti,
I slep, kao krtica, busio tunel ka svetlosti.
Ali otkud ti?
pokushah da stavim par sentenca u stihova par,
ali, josh uvek te u coshkove rechi nisam umeo staviti
grandioznom pojavom, zahtevala si
pijedestal i krchag krvi, shto kuca
ispijala si.
hocu li umeti?
iz svoje tamnice ustati,
osmehom pozdraviti tvoj osmeh blazesni
i omamljen sa horizonta linijom, tvojom igrom
za tvojim malim stopama, hodati?
Zadrzi moje obraze, kao tvoje u rukama mojim
shto su, prisloni usne, tu, i otvori mi ochi.
tatjanin prvi pravi iskaz neznosti prema meni
Nekada je bila pesma. Labudja ili pesma umornih ribara? Nikada nisu otkrili. Znali su samo da ona pripoveda o podnevima u razbuktalo zlatnom klasju kao na onim Levitanovim platnima, uskom puteljku obmrshenom mladom chardaklijom i vetrenjachi pod kojom je predano sanjario slushajuci nezni vals vodenicnog tochka.
Ali dechak je postao chovek. Razbuktalo klasje poznjeli su, pa je izraslo novo, pa su opet sejali, znjeli... A mlada chardaklija obrasla je poponcem i rogobatnom klekom i venjom i kad je posle mnogo godina proshao tuda samo je vetrenjacha troshna i olupana jos bila na svom mestu kao pogurena starica prosjakinja chitav vek na istom coshku. I chitava ta pricha nastala je nedaleko od Kline u srcu Rusije, ali je za nju chuo i prepevao je svojski jedan Zapadnjak. Sada za tebe koji si daleko, a ipak tako mi blizu.
Popni se strmim, polutrulim basamcima, rasprshi rukom prashinu na vremeshnim, poroznim grabovim vratancima i sedi sa mnom kraj poronulog tochka i slushaj...
Ali dechak je postao chovek. Razbuktalo klasje poznjeli su, pa je izraslo novo, pa su opet sejali, znjeli... A mlada chardaklija obrasla je poponcem i rogobatnom klekom i venjom i kad je posle mnogo godina proshao tuda samo je vetrenjacha troshna i olupana jos bila na svom mestu kao pogurena starica prosjakinja chitav vek na istom coshku. I chitava ta pricha nastala je nedaleko od Kline u srcu Rusije, ali je za nju chuo i prepevao je svojski jedan Zapadnjak. Sada za tebe koji si daleko, a ipak tako mi blizu.
Popni se strmim, polutrulim basamcima, rasprshi rukom prashinu na vremeshnim, poroznim grabovim vratancima i sedi sa mnom kraj poronulog tochka i slushaj...
tatjana
postojah li ikad u tebi?
da li je ijedno moje slovo u tebi klicom izraslo?
Nosish li me u svojoj mneni?
Umem li biti ono sto bi trebalo?
Kada se okrenesh, glavu na levo iskrivish,
ne vidish li tada mrak kojeg se bojish?
I gonjena strahom, srce ubrzash,
otvorenih usta, ogoljena do koze gole,
trchish po kishi, zeleci samo kap uhvatiti,
ali te oblak iza tebe besomuchno prati.
I ti nastavljash bezati,
laganim stopama, 38,
posrcesh u strahu...
Zar zvona u tvojem srcu,
shto kad ti oko zasija, chujesh
ne odzvanjaju kada prestanu?
Otkud tvoje drazesno, osveceno bice,
na liniji horizonta se podize, strmi, i sebe mami
zashto ne ume ono svojim malim stopalima stati?
Nekako sam te uvek vijao, ploveci morima ravnim,
ali ti si mi iz ruku iskakala,
talasajuci se na vodi svojih misli...
Hej! Stani!
Zar si samo degustator,
Chashu vina na vrhu jezika,
Ne umesh li, prestravljena,
Popiti chasu do kraja,
stati tu, i posmatrati svet kako se okrece,
i ja bih tad bio u tebi..
Tada bi me zelela zagrliti,
onoliko koliko sam ja tebe trazio
po horizontima pustim.
Hocesh li stati?
Rech izustiti,
josh jednom mi reci:
Hej, bash si blesa...
da li je ijedno moje slovo u tebi klicom izraslo?
Nosish li me u svojoj mneni?
Umem li biti ono sto bi trebalo?
Kada se okrenesh, glavu na levo iskrivish,
ne vidish li tada mrak kojeg se bojish?
I gonjena strahom, srce ubrzash,
otvorenih usta, ogoljena do koze gole,
trchish po kishi, zeleci samo kap uhvatiti,
ali te oblak iza tebe besomuchno prati.
I ti nastavljash bezati,
laganim stopama, 38,
posrcesh u strahu...
Zar zvona u tvojem srcu,
shto kad ti oko zasija, chujesh
ne odzvanjaju kada prestanu?
Otkud tvoje drazesno, osveceno bice,
na liniji horizonta se podize, strmi, i sebe mami
zashto ne ume ono svojim malim stopalima stati?
Nekako sam te uvek vijao, ploveci morima ravnim,
ali ti si mi iz ruku iskakala,
talasajuci se na vodi svojih misli...
Hej! Stani!
Zar si samo degustator,
Chashu vina na vrhu jezika,
Ne umesh li, prestravljena,
Popiti chasu do kraja,
stati tu, i posmatrati svet kako se okrece,
i ja bih tad bio u tebi..
Tada bi me zelela zagrliti,
onoliko koliko sam ja tebe trazio
po horizontima pustim.
Hocesh li stati?
Rech izustiti,
josh jednom mi reci:
Hej, bash si blesa...
shetnja
Josh koji sat pred novo svitanje,
I zachudjen, pitam se,
ima li josh chijeg otkucaja srca,
usred ove shume od tishine,
Gaze li josh nechija, tvrda ili meka stopala,
ove krute betonske izbochine,
Preskachu li jesenje bare,
Ili kao ja, zele uporno da se skvase?
razgovara li josh ko sa vetrom,
U ove docne sate,
Oseca li josh iko njegove plime,
ili su skriveni u nekoj sobi zaspali...
Bezbedni...
Bezbedni...
Toplinom puta, grlio sam svoje noge,
Posmatrao stopala dva kao tudja,
Kako jesen pred sobom guta,
I setao sam se, ali sam zaboravio to.
Velom tople i guste tmine, prolazio sam kroz kuce,
Osobe, klupe, jezera, brda, imaginarne planine...
Nisam se setao, ja sam u svakom trenutku sebe stvarao,
svakim novim licem, pogledom, osmehom,
svakom travkom, bistom, vetra prstom - kistom...
Kroz nash san, crtao sam svoju putanju...
Trazio sam svoju samocu...
Gushcu tminu od sna,
Crnju samocu, tudjeg prisustva,
Trazio sam klupu na horizontu,
Ali zgrade su se isprechile,
Iznikle, iz noci, velike, ogromne,
Moje suze su proklele...
Nisu zelele da padnu,
Nego da dugo u grlu stoje, i peku,
da umoran dah i srce koje preskache,
podsete te opore suze, da doma nema,
da srce prazno je.
Tudjeg prisustva, trazio sam samocu.
I nisam posustao ni u jednom trenutku,
Slapovi ulichnog svetla su se razlivali,
Zlatno zutim su svoj oreol obasjavali,
Uvek sam se igrao njima,
Kao mrtvak plachni,
dok zatvara ochi...
Zelim da se vratim, kada sam bio mlad, zelim.
Kada su noge celog dana hodale,
Gazile su pragove pruge, preskakale shljunak,
trazile u njemu shkoljke, u prstima probirale pesak...
Otkud umora ovde sada, ako ne iz praznine?
Ali kako nisam bio prazan tada?
Tada, kada josh nisam imao glavu da pokrijem chime?
Ranije nisam zastajao, tuge sam prolazio
Danas, pak, moje putanje su od jedne do druge - klupe.
Ranije sam ubirao zelene listove, i zamishljao tudja lica,
Punih pluca, na vetar sam urlikao,
Svojim zilama kishu prizivao,
I po barama veselo skakutao,
Igrao se sa punoglavcem u mulju
Sa svojim ocem ishao u bashtu...
Ali danas...
Sazreo sam sa ulicama,
Porastao uz banderu,
Postao sam ulichna rasveta,
Moje srce je danas kaldrma,
i topot zapreznih kola,
Nadam se - ne pogrebna povorka...
Jer dok se setam, ovde na keju,
Tu je i voda, zmijica na kamenu,
Drzi glavu tik iznad vode izbachenu
svojim malim nozdrvama udishe penu
Dok se voda razliva po kamenu...
Mozda i ona bezi od kojeg vira,
Kao i ja po ovom suncu shto se prolama...
Ne, nisam nikad uspeo da uhvatim galeba u letu,
U trenutku kad glavom u vodu zaranja,
A potom se udarcem krila od vode izdvaja...
Nikad nisam kao On mogao sesti u reci,
I dopustiti talasima da me sa mesta ne pomere,
Nikad nisam umeo uzvodno ploviti...
Ali sam umeo ovo srebrno nebo na talasima oslikati
Svojim prstima sebe u njemu dodirnuti,
Zaista, umeo sam po vodi hodati,
Ne treba vam tu velika vera,
Nego samo da umete biti reka.
Ali preshao sam poprechno, i kroz sve svoje brodove potonule,
Ove noge je jesenji vetar nosio, i svaku tugu ponaosob
U sopstveni momenat sahranio.
Na jutarnjem nebu, suncem obasjanom,
Pratio sam liniju,
Od zvezde do zvezde, sazvezde pravio,
I sagnutom glavom za njihovu svetlost molio
Da iskrom pohrane koju radost
U kutiju sto ne zna za svojeg mesta...
I zachudjen, pitam se,
ima li josh chijeg otkucaja srca,
usred ove shume od tishine,
Gaze li josh nechija, tvrda ili meka stopala,
ove krute betonske izbochine,
Preskachu li jesenje bare,
Ili kao ja, zele uporno da se skvase?
razgovara li josh ko sa vetrom,
U ove docne sate,
Oseca li josh iko njegove plime,
ili su skriveni u nekoj sobi zaspali...
Bezbedni...
Bezbedni...
Toplinom puta, grlio sam svoje noge,
Posmatrao stopala dva kao tudja,
Kako jesen pred sobom guta,
I setao sam se, ali sam zaboravio to.
Velom tople i guste tmine, prolazio sam kroz kuce,
Osobe, klupe, jezera, brda, imaginarne planine...
Nisam se setao, ja sam u svakom trenutku sebe stvarao,
svakim novim licem, pogledom, osmehom,
svakom travkom, bistom, vetra prstom - kistom...
Kroz nash san, crtao sam svoju putanju...
Trazio sam svoju samocu...
Gushcu tminu od sna,
Crnju samocu, tudjeg prisustva,
Trazio sam klupu na horizontu,
Ali zgrade su se isprechile,
Iznikle, iz noci, velike, ogromne,
Moje suze su proklele...
Nisu zelele da padnu,
Nego da dugo u grlu stoje, i peku,
da umoran dah i srce koje preskache,
podsete te opore suze, da doma nema,
da srce prazno je.
Tudjeg prisustva, trazio sam samocu.
I nisam posustao ni u jednom trenutku,
Slapovi ulichnog svetla su se razlivali,
Zlatno zutim su svoj oreol obasjavali,
Uvek sam se igrao njima,
Kao mrtvak plachni,
dok zatvara ochi...
Zelim da se vratim, kada sam bio mlad, zelim.
Kada su noge celog dana hodale,
Gazile su pragove pruge, preskakale shljunak,
trazile u njemu shkoljke, u prstima probirale pesak...
Otkud umora ovde sada, ako ne iz praznine?
Ali kako nisam bio prazan tada?
Tada, kada josh nisam imao glavu da pokrijem chime?
Ranije nisam zastajao, tuge sam prolazio
Danas, pak, moje putanje su od jedne do druge - klupe.
Ranije sam ubirao zelene listove, i zamishljao tudja lica,
Punih pluca, na vetar sam urlikao,
Svojim zilama kishu prizivao,
I po barama veselo skakutao,
Igrao se sa punoglavcem u mulju
Sa svojim ocem ishao u bashtu...
Ali danas...
Sazreo sam sa ulicama,
Porastao uz banderu,
Postao sam ulichna rasveta,
Moje srce je danas kaldrma,
i topot zapreznih kola,
Nadam se - ne pogrebna povorka...
Jer dok se setam, ovde na keju,
Tu je i voda, zmijica na kamenu,
Drzi glavu tik iznad vode izbachenu
svojim malim nozdrvama udishe penu
Dok se voda razliva po kamenu...
Mozda i ona bezi od kojeg vira,
Kao i ja po ovom suncu shto se prolama...
Ne, nisam nikad uspeo da uhvatim galeba u letu,
U trenutku kad glavom u vodu zaranja,
A potom se udarcem krila od vode izdvaja...
Nikad nisam kao On mogao sesti u reci,
I dopustiti talasima da me sa mesta ne pomere,
Nikad nisam umeo uzvodno ploviti...
Ali sam umeo ovo srebrno nebo na talasima oslikati
Svojim prstima sebe u njemu dodirnuti,
Zaista, umeo sam po vodi hodati,
Ne treba vam tu velika vera,
Nego samo da umete biti reka.
Ali preshao sam poprechno, i kroz sve svoje brodove potonule,
Ove noge je jesenji vetar nosio, i svaku tugu ponaosob
U sopstveni momenat sahranio.
Na jutarnjem nebu, suncem obasjanom,
Pratio sam liniju,
Od zvezde do zvezde, sazvezde pravio,
I sagnutom glavom za njihovu svetlost molio
Da iskrom pohrane koju radost
U kutiju sto ne zna za svojeg mesta...
jebesh sve to
O.k.
Mislim, ima li poente? Ili svi jednostavno samo zavaravamo sebe?
A shta ako zaista kada umremo ne postoji nishta vishe? Nije li onda sve shto danas radimo bedno recheno: bezznachajno?
Nije li onda uopshte sve oko nas bezznachajno?
Jeste! Gledam danas jedan uredjen deo dvorishta nekog vrtica. Bilo je tu malo uzvishenje, prekriveno sveze pokoshenom travom, jedno mlado drvo, i sve to u nekom nazovimo coshku ograde, ne previshe skupljeno da ne bi izgledalo mirno i smirujuce. Chak je ta ograda davala neki smirujuci, bezbednosni osecaj posmatrachu tog pejzaza. Ja sam automatski zamislio nekog budistichkog sveshtenika, kako sedi pred tim drvetom, u potpunosti svojim bicem i dushom zaljubljen u to drvo i to parche trave ispod njega.
Gledao sam ga, kako sedi ispred drveta, kao da chega neshto.
Postavio sam sebi sledece pitanje: Koliko je to izraslo iz neke grane koja je izrasla iz neke druge grane (itd.) sluchajnosti, kada se iz par hemikalija koje su reakcijama stvorile mali niz atoma, koji se zove rnk, koji je napravio dnk, koji je napravio prvo zivo bice, i td.
Zna li on da on sedi ispred praznog drveta? Zna li on da je on prazan?
Zna li on da on ne oseca? Zna li on da ne postoji nishta autentichno u vezi njega, tog drveta, te trave, tog brdashca, te zaljubljenosti, tog smiraja, te tishine?
Da li on moze i da zamisli da je sve krenulo iz jednog semena, iz kojeg se sve razgranalo, cela ljudska populacija, i sve religije, i sav svet sa njim, sa chovekom? I pomislim, shta sada? U takvom svetlu je zaista sve bezznachajno, i ja shto idem na posao, i ljudi shto kupuju, i ja koji ih usluzujem, zaboga, na kraju je za mene, koji sam bezznachajan i ceo svemir bio bezznachajan. A mi smo doshli do kraja grananja. Mi smo doshli do kraja evolucije. Chovek ne evoluira vishe, i pred njemu je jedino istrebljenje, jer to je jedino logichno.
I onda pomislim: Zelim li ja da izgubim veru?
Veru u sve ovo shto radim, da ne radim zato shto sam robot, zato shto moram da radim? Da ne radim to zato shto ni ne znam da ja to radim? Da ne postanem mashina, koja je toliko isprana, da sama ponavlja jednu te istu rechenicu iznova. To je vera. Ponavljanje jedne stvari iznova. Kao mantra.
Om.
Om...
I sve shto sam radio, i shto mogu da zamislim, napijanja sa drugovima u njihovim stanovima, hladne vecheri ispred parkinga sa gajbama piva, dugo gledanje u dunav, zalasci sunca, osecaj ljubavi dok pada topla kisha, osecaj pobede dok razbijam drugara u fudbalu na Sony P.S. Duga truckanja vozom, pejzazi sa kraja autoputa dok sam dolazio iz Uzica u Novi Sad, Duge noci razgovora sa drugom na klupi, neprospavane noci praveci maketu...
Sve moje pesme.
Ja.
Ti.
To sutra nece postojati. Ugasicesh se, bezbedno kao sto si i ziveo u svom kutku koji si sam napravio takvim kakav je. I sve ce nestati.
I nema poente da se ne prejedash nema poente ni da se prejedash, nema poente da zelish novi mobilni, ili shtatijaznam, nema poente ni da tugujesh, jer jednostavno ceo tvoj zivot nema poente, niti emocije, niti jedna kap krvi koja struji tvojim telom. Sve je to nishta. Velika praznoca.
Velika laz. A zivot je velika igra. Igra u kojoj svi glume svoje uloge, a pak niko nishta zapravo nije od tih shto glume da jesu to shto nisu.
Ne. Ovo nije nekakav izlet depresije, ili neko jadikovanje na smisao zivota, ili nikakvo otkrovenje rupe na saksiji.
Ovo je samo jad u pokushaju da sachuvam imalo vrednosti, i smisla za isti koji se ophodi na sve shto nisam ja, pa preko toga i na mene samog.
Bilo bi glupo da kazem da se niko ne zapita: chemu sve to? (kao shto ja ovde radim) jer mnogi se zapitaju, i to chesto, samo shto je problem shto oni, kao shto sam i ja dosad, obradjivao to u glavi koja je napunjena logikom, i posledicama ovakvog sveta u kojem zivimo, gde parche hartije ima vrednost, gde uopshte hrana recimo ima vrednosti, gde uopshte recimo telo, ili umetnost, ili ta aluzija zvana dusha ima vrednost.
Takav svet, ovakav kakav je izuzima tu chinjenicu, pa nazovimo je chinjenicu da zapravo nishta nema nikakvu vrednost. I da je sve ovo samo praznina koja zeli da se popuni. Kao i ovaj buletin. Krenesh da pishesh, na praznom papiru (polju u ovom sluchaju) i onda se samo od sebe popunjava. Kao da zeli da stvori neshto shto ce ga popuniti. Iz slichnog prinicpa i mi postojimo. Postojimo (kao ego) da bi se hranili, i stvarali sebe u nashim praznim mozgovima. Dakle, ja zapravo osecam, sav taj nihilizam, on me napada, preupitava me, kao da me menja. Ali ja ne zelim da me promeni, i znam da ce on izgubiti tu bitku, jer ipak ja zivim u svetu gde sve mora imati vrednosti, znachenje, svrhu, poentu, akciju-reakciju.
Ja znam da sam ja samo malo vlakno celuloze u grani ovog omatorelog postojanja svega.
I samo je pitanje, da li ovaj razum koji imam (koji je takodje proizishao iz ovog sveta) dovoljan da preupitava i da postavlja reshenja, na sopstvena pitanja?
Glupost. Svako ko ti odgovori na neko pitanje je glup.
Pametni su samo oni koji uvidjaju, ali je i to jadno, jer smo mi sveimpotentni.
Nemocni da izmenimo ishta.
Bedni u ovoj entropiji.
I u ovom procesu obrnute entropije koja gradi nashe vrednosti, morale, etike, gluposti uopshte.
Jebesh sve to.
Mislim, ima li poente? Ili svi jednostavno samo zavaravamo sebe?
A shta ako zaista kada umremo ne postoji nishta vishe? Nije li onda sve shto danas radimo bedno recheno: bezznachajno?
Nije li onda uopshte sve oko nas bezznachajno?
Jeste! Gledam danas jedan uredjen deo dvorishta nekog vrtica. Bilo je tu malo uzvishenje, prekriveno sveze pokoshenom travom, jedno mlado drvo, i sve to u nekom nazovimo coshku ograde, ne previshe skupljeno da ne bi izgledalo mirno i smirujuce. Chak je ta ograda davala neki smirujuci, bezbednosni osecaj posmatrachu tog pejzaza. Ja sam automatski zamislio nekog budistichkog sveshtenika, kako sedi pred tim drvetom, u potpunosti svojim bicem i dushom zaljubljen u to drvo i to parche trave ispod njega.
Gledao sam ga, kako sedi ispred drveta, kao da chega neshto.
Postavio sam sebi sledece pitanje: Koliko je to izraslo iz neke grane koja je izrasla iz neke druge grane (itd.) sluchajnosti, kada se iz par hemikalija koje su reakcijama stvorile mali niz atoma, koji se zove rnk, koji je napravio dnk, koji je napravio prvo zivo bice, i td.
Zna li on da on sedi ispred praznog drveta? Zna li on da je on prazan?
Zna li on da on ne oseca? Zna li on da ne postoji nishta autentichno u vezi njega, tog drveta, te trave, tog brdashca, te zaljubljenosti, tog smiraja, te tishine?
Da li on moze i da zamisli da je sve krenulo iz jednog semena, iz kojeg se sve razgranalo, cela ljudska populacija, i sve religije, i sav svet sa njim, sa chovekom? I pomislim, shta sada? U takvom svetlu je zaista sve bezznachajno, i ja shto idem na posao, i ljudi shto kupuju, i ja koji ih usluzujem, zaboga, na kraju je za mene, koji sam bezznachajan i ceo svemir bio bezznachajan. A mi smo doshli do kraja grananja. Mi smo doshli do kraja evolucije. Chovek ne evoluira vishe, i pred njemu je jedino istrebljenje, jer to je jedino logichno.
I onda pomislim: Zelim li ja da izgubim veru?
Veru u sve ovo shto radim, da ne radim zato shto sam robot, zato shto moram da radim? Da ne radim to zato shto ni ne znam da ja to radim? Da ne postanem mashina, koja je toliko isprana, da sama ponavlja jednu te istu rechenicu iznova. To je vera. Ponavljanje jedne stvari iznova. Kao mantra.
Om.
Om...
I sve shto sam radio, i shto mogu da zamislim, napijanja sa drugovima u njihovim stanovima, hladne vecheri ispred parkinga sa gajbama piva, dugo gledanje u dunav, zalasci sunca, osecaj ljubavi dok pada topla kisha, osecaj pobede dok razbijam drugara u fudbalu na Sony P.S. Duga truckanja vozom, pejzazi sa kraja autoputa dok sam dolazio iz Uzica u Novi Sad, Duge noci razgovora sa drugom na klupi, neprospavane noci praveci maketu...
Sve moje pesme.
Ja.
Ti.
To sutra nece postojati. Ugasicesh se, bezbedno kao sto si i ziveo u svom kutku koji si sam napravio takvim kakav je. I sve ce nestati.
I nema poente da se ne prejedash nema poente ni da se prejedash, nema poente da zelish novi mobilni, ili shtatijaznam, nema poente ni da tugujesh, jer jednostavno ceo tvoj zivot nema poente, niti emocije, niti jedna kap krvi koja struji tvojim telom. Sve je to nishta. Velika praznoca.
Velika laz. A zivot je velika igra. Igra u kojoj svi glume svoje uloge, a pak niko nishta zapravo nije od tih shto glume da jesu to shto nisu.
Ne. Ovo nije nekakav izlet depresije, ili neko jadikovanje na smisao zivota, ili nikakvo otkrovenje rupe na saksiji.
Ovo je samo jad u pokushaju da sachuvam imalo vrednosti, i smisla za isti koji se ophodi na sve shto nisam ja, pa preko toga i na mene samog.
Bilo bi glupo da kazem da se niko ne zapita: chemu sve to? (kao shto ja ovde radim) jer mnogi se zapitaju, i to chesto, samo shto je problem shto oni, kao shto sam i ja dosad, obradjivao to u glavi koja je napunjena logikom, i posledicama ovakvog sveta u kojem zivimo, gde parche hartije ima vrednost, gde uopshte hrana recimo ima vrednosti, gde uopshte recimo telo, ili umetnost, ili ta aluzija zvana dusha ima vrednost.
Takav svet, ovakav kakav je izuzima tu chinjenicu, pa nazovimo je chinjenicu da zapravo nishta nema nikakvu vrednost. I da je sve ovo samo praznina koja zeli da se popuni. Kao i ovaj buletin. Krenesh da pishesh, na praznom papiru (polju u ovom sluchaju) i onda se samo od sebe popunjava. Kao da zeli da stvori neshto shto ce ga popuniti. Iz slichnog prinicpa i mi postojimo. Postojimo (kao ego) da bi se hranili, i stvarali sebe u nashim praznim mozgovima. Dakle, ja zapravo osecam, sav taj nihilizam, on me napada, preupitava me, kao da me menja. Ali ja ne zelim da me promeni, i znam da ce on izgubiti tu bitku, jer ipak ja zivim u svetu gde sve mora imati vrednosti, znachenje, svrhu, poentu, akciju-reakciju.
Ja znam da sam ja samo malo vlakno celuloze u grani ovog omatorelog postojanja svega.
I samo je pitanje, da li ovaj razum koji imam (koji je takodje proizishao iz ovog sveta) dovoljan da preupitava i da postavlja reshenja, na sopstvena pitanja?
Glupost. Svako ko ti odgovori na neko pitanje je glup.
Pametni su samo oni koji uvidjaju, ali je i to jadno, jer smo mi sveimpotentni.
Nemocni da izmenimo ishta.
Bedni u ovoj entropiji.
I u ovom procesu obrnute entropije koja gradi nashe vrednosti, morale, etike, gluposti uopshte.
Jebesh sve to.
dijalozi sa detetom, prvi
Pod svetlima zvezda smo razgovarali, dete i ja,
Kako Hristos krvavim suzama, slepo voli,
Kako je sebe dao da bi mi postali ovakvi,
Hulje i bezboznici, ali meni
Je josh jedino u glavi, kako dolece mi
Mala, nema ptica, bezimena
I kako mi ochima pokazuje vrtlog zvezda.
Zapitah je: Nestajemo li?
Postoji li brava, za ovaj kljuch,
Shto sam ja, shto si ti?
Sachinjeni od istog, mravinjak prepun zvezdi,
Verujesh li u svoj ovoj rutini, da smo posebni?
I kuda jure svi ovi ljudi, uopshte - krecu li se? Idu li?
Kroz suze, jecajuci, prozbori:
Naoshtrio si cipele, negledajuci gazish,
Poreci me, ako u sebi ne postojish.
Znash li? Juche sam suzom pravila biser
Biserom nahranila 5oro usti, za jedan dan.
Znash li? Ili si postao jedna od svojih pesmi,
Danonocno zapisujuci, ali nikako zavrshiti?
Tvoj strah te rastapa, ti se plashish postojati.
Zaboravio si da hodash, i chudish se sedeci:
"Zar bi se ovaj svet morao okrecati?"
Ali - prekidoh je - Mi smo isti.
Kad su ti zvezde shaputale, nisi li se osmehivala,
Slushala druge, i noshena zvezdama - uzivala?
Izmedju mene, tebe i sveta,
Raj pochinje, a pakao se zavrshava.
Dobro, samo izmedju ljudi obitava.
I zar vekovima chovek nije
Svu snagu skupljao iz sveg sveta,
A ko bi mogao sve planine
Reke, doline i magle, da okuje?
Pokazi mi onog ko mi lance moze staviti
I mene samog pod nekakvim zakonom obuhvatiti.
Jer ja nisam tu, ni tamo.
Ja sam svi, pa chak i oni,
Shto protiv mojeg tela dizu koplja,
Kao i Hrist, ali ja nemam krsta.
"Slepa kuja" pomisli ona
i repliciranim maternjim insktiktom
Potvrdi mi da sam dusha izgubljena.
Iznadji sebe, reche ona:
Ti si izgubljen, a ne nishta,
Zadat si, otkrij sebe, ne pij potoke
Otrezni se, speri krmelje, umij se.
Ne zivi svet kroz sebe,
Dopusti svetu da te dodirne,
Postani svoj sopstveni Hram,
Zar ne znash da je Breg koji si usnio
Na kraju puta, kojeg gradish sam?
Ali, dete moje, pogledaj, zar ne vidish svoju senku?
A kuda su ove mnoge moje? Ja nemam svoju senku,
Svetlom i senom sveta, ja sam probudjen,
Bez obzira, stajao na svetlu ili mraku,
Pa i ti si deo mene, i ja tebe, ali to josh ne vidish.
Ja sam rastochen, ali ti drzish do sebe,
i ne vidish li strahove, koje pobedjujesh,
Znash li otkud strahovi u te?
Kao grumen zlata, za ruku drzish sebe,
I umesto da postanesh noc,
Ti, slepo kroz noc vodish sebe.
Iz starog poraza u nove pobede.
Ja sam prazan, u meni vishe nema nichega,
Pojeo sam sebe.
Zar si zaboravio sa sobom smejati se?
Ti patish, jer se gubish, jer si zaboravio strpljenje.
Govorish mi o potrebi bitka, a ti sam si sve.
Tj, tako zelish da vidish sebe,
Uplashen svooje sopstvene senke.
Zar ne znash da nema jedne istine?
I tvoje stope ne idu ka njoj,
Zaboravio si?
Sve su knjige mrtve, osim one koju pishesh
Pronadjesh li sebe, pronacicesh i druge.
Umrecesh sam, u suprotnome.
Ko si ti, zardjalo zlatne kose, kao kakva statua,
Stojish ovde ispred mene?
Zar ne vidish ovog slavuja, sto je sleteo izmedju nas?
U njegovom kljunu nema poja,
Nema mesta u njegovom jatu,
Pa kao i ti, drazesno suvishna,
Nisi proizishla iz mojeg snevanja,
Ali pak si tu, mednim rechima
mene sazela,
Vrhovima jablana,
Prstima od vetra,
I jednim plahotnim srcem malog deteta?
Probudi se Zorane! Ti si idealista,
usnulih cipela, prepunih rupa,
Kako Hristos krvavim suzama, slepo voli,
Kako je sebe dao da bi mi postali ovakvi,
Hulje i bezboznici, ali meni
Je josh jedino u glavi, kako dolece mi
Mala, nema ptica, bezimena
I kako mi ochima pokazuje vrtlog zvezda.
Zapitah je: Nestajemo li?
Postoji li brava, za ovaj kljuch,
Shto sam ja, shto si ti?
Sachinjeni od istog, mravinjak prepun zvezdi,
Verujesh li u svoj ovoj rutini, da smo posebni?
I kuda jure svi ovi ljudi, uopshte - krecu li se? Idu li?
Kroz suze, jecajuci, prozbori:
Naoshtrio si cipele, negledajuci gazish,
Poreci me, ako u sebi ne postojish.
Znash li? Juche sam suzom pravila biser
Biserom nahranila 5oro usti, za jedan dan.
Znash li? Ili si postao jedna od svojih pesmi,
Danonocno zapisujuci, ali nikako zavrshiti?
Tvoj strah te rastapa, ti se plashish postojati.
Zaboravio si da hodash, i chudish se sedeci:
"Zar bi se ovaj svet morao okrecati?"
Ali - prekidoh je - Mi smo isti.
Kad su ti zvezde shaputale, nisi li se osmehivala,
Slushala druge, i noshena zvezdama - uzivala?
Izmedju mene, tebe i sveta,
Raj pochinje, a pakao se zavrshava.
Dobro, samo izmedju ljudi obitava.
I zar vekovima chovek nije
Svu snagu skupljao iz sveg sveta,
A ko bi mogao sve planine
Reke, doline i magle, da okuje?
Pokazi mi onog ko mi lance moze staviti
I mene samog pod nekakvim zakonom obuhvatiti.
Jer ja nisam tu, ni tamo.
Ja sam svi, pa chak i oni,
Shto protiv mojeg tela dizu koplja,
Kao i Hrist, ali ja nemam krsta.
"Slepa kuja" pomisli ona
i repliciranim maternjim insktiktom
Potvrdi mi da sam dusha izgubljena.
Iznadji sebe, reche ona:
Ti si izgubljen, a ne nishta,
Zadat si, otkrij sebe, ne pij potoke
Otrezni se, speri krmelje, umij se.
Ne zivi svet kroz sebe,
Dopusti svetu da te dodirne,
Postani svoj sopstveni Hram,
Zar ne znash da je Breg koji si usnio
Na kraju puta, kojeg gradish sam?
Ali, dete moje, pogledaj, zar ne vidish svoju senku?
A kuda su ove mnoge moje? Ja nemam svoju senku,
Svetlom i senom sveta, ja sam probudjen,
Bez obzira, stajao na svetlu ili mraku,
Pa i ti si deo mene, i ja tebe, ali to josh ne vidish.
Ja sam rastochen, ali ti drzish do sebe,
i ne vidish li strahove, koje pobedjujesh,
Znash li otkud strahovi u te?
Kao grumen zlata, za ruku drzish sebe,
I umesto da postanesh noc,
Ti, slepo kroz noc vodish sebe.
Iz starog poraza u nove pobede.
Ja sam prazan, u meni vishe nema nichega,
Pojeo sam sebe.
Zar si zaboravio sa sobom smejati se?
Ti patish, jer se gubish, jer si zaboravio strpljenje.
Govorish mi o potrebi bitka, a ti sam si sve.
Tj, tako zelish da vidish sebe,
Uplashen svooje sopstvene senke.
Zar ne znash da nema jedne istine?
I tvoje stope ne idu ka njoj,
Zaboravio si?
Sve su knjige mrtve, osim one koju pishesh
Pronadjesh li sebe, pronacicesh i druge.
Umrecesh sam, u suprotnome.
Ko si ti, zardjalo zlatne kose, kao kakva statua,
Stojish ovde ispred mene?
Zar ne vidish ovog slavuja, sto je sleteo izmedju nas?
U njegovom kljunu nema poja,
Nema mesta u njegovom jatu,
Pa kao i ti, drazesno suvishna,
Nisi proizishla iz mojeg snevanja,
Ali pak si tu, mednim rechima
mene sazela,
Vrhovima jablana,
Prstima od vetra,
I jednim plahotnim srcem malog deteta?
Probudi se Zorane! Ti si idealista,
usnulih cipela, prepunih rupa,
Hram
Nisam ti znao ime, ali pruzili smo ruke
Jedno drugom, onom sto znamo u nama
Dva stranca, dva stranca pod nebom,
Rekao sam ti: ne verujem slucajnostima.
I oboje smo zastali, kao prizvani ovde.
Duge stope, sve bledje i umorne,
Nestajale su, pred ciljem za koji su hodale,
Dva umorna stopala, vise ne raspoznajem tragove
Ciji su? Isprepleteni su putevi od zemlje...
Zar nam je bilo glasa jos uvek?
U presuhlim i zednim grlima, molili smo kap vode,
A u jednom gazu, napustene, prohodale su reke.
Postali smo slepi od suza, u najvecoj tisini,
Mrak nam se spustao niz usta,
Jedno pokraj drugog, ostasmo nemi.
Tvoja je leva ruka imala moju desnu,
Dok je moja leva imala tvoju desnu,
Hodali smo.
Sve blizi Hramu, u jedinstvu.
Pratili smo zvuk fontane,
Niz ceo put, u noci odjekujuci,
Dok su pored, na klupi cvetovi nicali.
Rekla si mi: kad bi samo mogao videti.
Jutro kroz maglenu rosu,
Obrise duge u vodi,
I srce sto ruke siri.
I jedno u drugom smo dugo chekali.
Kad ti rekoh:
Znam, jutro dolazi, i
Znam, Sunce kako sporo klizi, niz kupolu,
I krst kako ga drzi, da ne pobegne Nebu,
Sedeli smo ispred, sve ove noci,
Cekajuci, promrzli i gladni.
Ali, mi smo dosli.
U presvetoj senci, da bi priznali
Koliko smo naspram Govora, mali.
U tisini smo oslobodjeni, spokojni
Mi smo to odavno znali, i
Svako u svojoj samoci, svoj greh ne vidi,
I tada, kad prekoracismo prag, bejasmo cisti.
Oboje, duboko sakriveni u sebi.
Okovane nase cutnje, u oku se prepoznase
Brodom istim, putovasmo li ikad,
Pod ovim suncem, ili su nase stope
U ovom moru obe jednako iste?
Visoke kupole, produbljivase nas same,
Od neznatnosti nase, kolena klonuse.
Duboko ponizni, pred zvucima goli,
Dok suze Boga, teske padose.
Jedno drugom, onom sto znamo u nama
Dva stranca, dva stranca pod nebom,
Rekao sam ti: ne verujem slucajnostima.
I oboje smo zastali, kao prizvani ovde.
Duge stope, sve bledje i umorne,
Nestajale su, pred ciljem za koji su hodale,
Dva umorna stopala, vise ne raspoznajem tragove
Ciji su? Isprepleteni su putevi od zemlje...
Zar nam je bilo glasa jos uvek?
U presuhlim i zednim grlima, molili smo kap vode,
A u jednom gazu, napustene, prohodale su reke.
Postali smo slepi od suza, u najvecoj tisini,
Mrak nam se spustao niz usta,
Jedno pokraj drugog, ostasmo nemi.
Tvoja je leva ruka imala moju desnu,
Dok je moja leva imala tvoju desnu,
Hodali smo.
Sve blizi Hramu, u jedinstvu.
Pratili smo zvuk fontane,
Niz ceo put, u noci odjekujuci,
Dok su pored, na klupi cvetovi nicali.
Rekla si mi: kad bi samo mogao videti.
Jutro kroz maglenu rosu,
Obrise duge u vodi,
I srce sto ruke siri.
I jedno u drugom smo dugo chekali.
Kad ti rekoh:
Znam, jutro dolazi, i
Znam, Sunce kako sporo klizi, niz kupolu,
I krst kako ga drzi, da ne pobegne Nebu,
Sedeli smo ispred, sve ove noci,
Cekajuci, promrzli i gladni.
Ali, mi smo dosli.
U presvetoj senci, da bi priznali
Koliko smo naspram Govora, mali.
U tisini smo oslobodjeni, spokojni
Mi smo to odavno znali, i
Svako u svojoj samoci, svoj greh ne vidi,
I tada, kad prekoracismo prag, bejasmo cisti.
Oboje, duboko sakriveni u sebi.
Okovane nase cutnje, u oku se prepoznase
Brodom istim, putovasmo li ikad,
Pod ovim suncem, ili su nase stope
U ovom moru obe jednako iste?
Visoke kupole, produbljivase nas same,
Od neznatnosti nase, kolena klonuse.
Duboko ponizni, pred zvucima goli,
Dok suze Boga, teske padose.
brza poema
Jadnost sazete misli, toliko iscedjenje bilo koje radnje, kao drveni putokazi,
U debelom hladu kojji pruza, sedimo da bi zaboravili sunce.
I to nisam ja, to nisi ti.
Bedna kontemplacija,
Preneseni osecaji,
kao vremenska nepogoda,
koju osetimo na kozi, nenaviknuti,
na samu chinjenicu - zaboravni.
Odurno prljavo, i bolno jednostavno, seme -
Chini sve grane i stablo, i sve listove i cvetove ispruzene,
Mirisi u hladu, dok zaboravljamo da kazemo shta,
Drvo, koje od kishe nas shtiti, za nas vishe nije drvo nego veliki list.
Mirisi su cvetovi, a pak boje nisu oni sami,
Kao shto ni grane nisu lishce.
Mi zaboravljamo ko smo mi sami.
U debelom hladu kojji pruza, sedimo da bi zaboravili sunce.
I to nisam ja, to nisi ti.
Bedna kontemplacija,
Preneseni osecaji,
kao vremenska nepogoda,
koju osetimo na kozi, nenaviknuti,
na samu chinjenicu - zaboravni.
Odurno prljavo, i bolno jednostavno, seme -
Chini sve grane i stablo, i sve listove i cvetove ispruzene,
Mirisi u hladu, dok zaboravljamo da kazemo shta,
Drvo, koje od kishe nas shtiti, za nas vishe nije drvo nego veliki list.
Mirisi su cvetovi, a pak boje nisu oni sami,
Kao shto ni grane nisu lishce.
Mi zaboravljamo ko smo mi sami.
klas
Zadnje zbogom,
Da li je stabljika na zimskom vetru
Ikada vaznost svega saznala,
Sve pokretne slike, nevidljive ruke
Da li je osecala vetar dok se saginjala?
Mozda i nije na livadi sama,
Propeta, negde, ka svom uzdahu oblaka,
Da li je uzaludno, tuzno seme nosila?
I pod sobom, u talasima zelene boje,
Svoje groblje zamishljala?
Zadnje zbogom je usnula,
Ali nije znala da je san,
I sav ovaj prema zemlji prezir,
Koji ju je dizao uvis.
Bedno tezishe, da iz sebe izraste,
Da shake rashiri suncu,
Oblake dodirne.
Bedno se njene latice kidashe,
Pod udarima teshke
Jesenje kishe.
Da li je stabljika na zimskom vetru
Ikada vaznost svega saznala,
Sve pokretne slike, nevidljive ruke
Da li je osecala vetar dok se saginjala?
Mozda i nije na livadi sama,
Propeta, negde, ka svom uzdahu oblaka,
Da li je uzaludno, tuzno seme nosila?
I pod sobom, u talasima zelene boje,
Svoje groblje zamishljala?
Zadnje zbogom je usnula,
Ali nije znala da je san,
I sav ovaj prema zemlji prezir,
Koji ju je dizao uvis.
Bedno tezishe, da iz sebe izraste,
Da shake rashiri suncu,
Oblake dodirne.
Bedno se njene latice kidashe,
Pod udarima teshke
Jesenje kishe.
snio sam vrata od zlata
Snio je vrata od zlata
Posedan na kamenu, duboko u snu,
Posmatrao je kako noge lagano idu,
Znao je on to, postojala je u njemu
Kao velika gladna ptica, u letu.
Posedan na kamenu, duboko u snu,
Kruzio je sa njom, nad glavama ljudi,
Nad jezerima, lishcu, i po snegu,
I u mishjoj rupi, duboko, trazeci srecu.
Ali, na kamenu, nije osetio ruke,
Niti jednu jedinu pahulju na snegu
Jedna jedina kap sunca, nikad pala nije
Niti plah reke, pod dlanom u begu.
Nije osetio noge, duboko u kamenu,
Stabla korenjem, u dubokom gazu,
Niti beg lishca, gonjeni tihim kasom,
Niti kopitima, dva vranca, kaldrmom.
Nikad se sagnuo nije,
Nad stidnim cvecem,
Shto usamljene dane broje,
U oblichju ptice,
Nikad leptira uhvatio nije.
Posedan na kamenu, duboko u snu,
Niz lice mu je klizio dan,
Vetar kosu mrsio, hladnu studenu,
Zelenu, kao njegov san.
Ali, njegove su ruke dugachke,
A dah, sve prisutan,
Obitavao je u svakom oku, odblesak, ili sjaj,
Ali nezainteresovan, za sam sopstveni dojam.
Njega su vodili hladni vetrovi,
Klopot krila, udarac kljuna,
Zauvek u njemu zaspali,
Duboko, uliveni u njegovoj odori, od granita i bakra.
Posedan na kamenu, duboko u snu,
Posmatrao je kako noge lagano idu,
Znao je on to, postojala je u njemu
Kao velika gladna ptica, u letu.
Posedan na kamenu, duboko u snu,
Kruzio je sa njom, nad glavama ljudi,
Nad jezerima, lishcu, i po snegu,
I u mishjoj rupi, duboko, trazeci srecu.
Ali, na kamenu, nije osetio ruke,
Niti jednu jedinu pahulju na snegu
Jedna jedina kap sunca, nikad pala nije
Niti plah reke, pod dlanom u begu.
Nije osetio noge, duboko u kamenu,
Stabla korenjem, u dubokom gazu,
Niti beg lishca, gonjeni tihim kasom,
Niti kopitima, dva vranca, kaldrmom.
Nikad se sagnuo nije,
Nad stidnim cvecem,
Shto usamljene dane broje,
U oblichju ptice,
Nikad leptira uhvatio nije.
Posedan na kamenu, duboko u snu,
Niz lice mu je klizio dan,
Vetar kosu mrsio, hladnu studenu,
Zelenu, kao njegov san.
Ali, njegove su ruke dugachke,
A dah, sve prisutan,
Obitavao je u svakom oku, odblesak, ili sjaj,
Ali nezainteresovan, za sam sopstveni dojam.
Njega su vodili hladni vetrovi,
Klopot krila, udarac kljuna,
Zauvek u njemu zaspali,
Duboko, uliveni u njegovoj odori, od granita i bakra.
odlazim li?
Kao da me stvari proshle, teraju da gutam nove,
Odakle sene i ova glad spojene?
Gorkih ukusa, zar ne znaju moju zal,
Lagano klize, nestaju u grlu, gorke.
I otkud uopshte sene,
Josh manje, ka suncu okrenute?
Kuda gledaju, zashto me guraju?
Zele da nestanu...
I iz svih otisaka mojih stopala,
Blata reke, zashto?
Noge kao da hodaju,
Zele da idu, i odlaze.
U tom coshku, okupan mesecom,
vetar moze prestati, ali lishce ne,
Nastavice da se kotrlja,
Do kraja provalije, i nize.
Kraj usne drhti, utopljen u suzi;
Duboko negde, u srcu chovek chuchi,
Okupan u strahu i sumnji...
Ucutkan neminovnim.
Boli li kad dolazim...
U novom danu, stari sjaj;
U starom danu, novi sjaj?
Kada odlazim, boli li?
Odakle sene i ova glad spojene?
Gorkih ukusa, zar ne znaju moju zal,
Lagano klize, nestaju u grlu, gorke.
I otkud uopshte sene,
Josh manje, ka suncu okrenute?
Kuda gledaju, zashto me guraju?
Zele da nestanu...
I iz svih otisaka mojih stopala,
Blata reke, zashto?
Noge kao da hodaju,
Zele da idu, i odlaze.
U tom coshku, okupan mesecom,
vetar moze prestati, ali lishce ne,
Nastavice da se kotrlja,
Do kraja provalije, i nize.
Kraj usne drhti, utopljen u suzi;
Duboko negde, u srcu chovek chuchi,
Okupan u strahu i sumnji...
Ucutkan neminovnim.
Boli li kad dolazim...
U novom danu, stari sjaj;
U starom danu, novi sjaj?
Kada odlazim, boli li?
no words
when the morning rises, but with cloaked sun, how can a man tell difference, between sleep and his Song?
Then, dark clouds are on our sun a leech,
Rainfull, it trespasses on our dreams,
Like it would hurt body, if soul would shun it.
Be it my calling, or something that marks my way,
But when grey sky blusters, in rue my soul staggers,
Tearing up a hole, once again.
And there do I dream, this shifty rue,
And it isnt anything new, just a few pictures
Old and forgotten, meaningless in their hue,
Though they still are, from inner sky, cut opened.
From it, came the weight of ages,
Nameless in it's every raindrop,
Bitter, shapeless and cold.
For this solitude, there are no words.
Then, dark clouds are on our sun a leech,
Rainfull, it trespasses on our dreams,
Like it would hurt body, if soul would shun it.
Be it my calling, or something that marks my way,
But when grey sky blusters, in rue my soul staggers,
Tearing up a hole, once again.
And there do I dream, this shifty rue,
And it isnt anything new, just a few pictures
Old and forgotten, meaningless in their hue,
Though they still are, from inner sky, cut opened.
From it, came the weight of ages,
Nameless in it's every raindrop,
Bitter, shapeless and cold.
For this solitude, there are no words.
reminiscence
Upon a cold winter's morn, upon an icy ground bereft of snow, by the few breaths of cold, and the tree's remaining gold, Sun mysteriously reflects reminiscing a song of old.
Where she walks, alas here no more, flocks of birds gold chirpy follow, announcing the sweet nectar of spring,
Where she walks? Alas, here no more...
And by her feet she danced softly, beneath the rugs of snow ... summoning the green.
She twirled and laughed, through the air, and the ground stowed with merit sprang the green saplings.
Oh, how I remember, the play of loe, that pounds my heart, and her expectancy in the cry she uttered: "It comes!"
Alas Sun, begone! Leave me to my apathy, to rot in solitude, I don't need to remember the sunbreak and the Pegasus
Nor the Moon's longing. Sun, resign the slavery to my thoughts, begone from this pen, alas Sun, begone!
O, lady of winter, why do you profess my solitude, when thou art wretched as much as your perfect sister?
Aren't those rivers that gushed from mountains, frozen yet still there?
Those long rivers that flew from me, to the silent lips of memory, I dare to bare?
Begone Sun! Every mad man has a corner of heart that he dares not enter nor say.
Still the sand slowly falls through sand-glass ...
The silent regret, now overwhelms. Slowly, slowly... it came.
I would have kissed the toes with whom she touches ground,
Lain there, beneath her stars, long gaze upon her hair,
Mayhap lost upon this well of wishes, or just there,
Entwined with her spirit, lost, entranced, by her haze.
Mayhap I'm just tired of singing this song over and over.
Where she walks, alas here no more, flocks of birds gold chirpy follow, announcing the sweet nectar of spring,
Where she walks? Alas, here no more...
And by her feet she danced softly, beneath the rugs of snow ... summoning the green.
She twirled and laughed, through the air, and the ground stowed with merit sprang the green saplings.
Oh, how I remember, the play of loe, that pounds my heart, and her expectancy in the cry she uttered: "It comes!"
Alas Sun, begone! Leave me to my apathy, to rot in solitude, I don't need to remember the sunbreak and the Pegasus
Nor the Moon's longing. Sun, resign the slavery to my thoughts, begone from this pen, alas Sun, begone!
O, lady of winter, why do you profess my solitude, when thou art wretched as much as your perfect sister?
Aren't those rivers that gushed from mountains, frozen yet still there?
Those long rivers that flew from me, to the silent lips of memory, I dare to bare?
Begone Sun! Every mad man has a corner of heart that he dares not enter nor say.
Still the sand slowly falls through sand-glass ...
The silent regret, now overwhelms. Slowly, slowly... it came.
I would have kissed the toes with whom she touches ground,
Lain there, beneath her stars, long gaze upon her hair,
Mayhap lost upon this well of wishes, or just there,
Entwined with her spirit, lost, entranced, by her haze.
Mayhap I'm just tired of singing this song over and over.
fleeting hour
I HAVE lost my summer; there is no spring to engreen my sing;
Even the autumn’s rains have fell.
But the snow lasts in its singe.
I have lost my hours, they fell like sand.
Only grey blusters in front now,
Which bare no merit, nor gay.
It is empty waiting, sightless gazing
A wretched hour of facing the truth everblazing,
And to singe your face in it’s taste sour.
Make haste ye hope; send regards to the ones I love (d).
And vainfully do your stupid show, and play your plays (carefully) plan’d
Alas! Gnarl’d hope, whencefore ye emergeth from of my eyes slope?
Why crave to show that which I so dearly from others hide?
Yet, you had no power; for as darkness’ befoul’d by light,
Before her, you are such; relieved of might.
And strive now into vanity, by your self foul’d,
Stay enclosed in my heart, like this fleeting hour.
Nevertheless I'm gone
Even the autumn’s rains have fell.
But the snow lasts in its singe.
I have lost my hours, they fell like sand.
Only grey blusters in front now,
Which bare no merit, nor gay.
It is empty waiting, sightless gazing
A wretched hour of facing the truth everblazing,
And to singe your face in it’s taste sour.
Make haste ye hope; send regards to the ones I love (d).
And vainfully do your stupid show, and play your plays (carefully) plan’d
Alas! Gnarl’d hope, whencefore ye emergeth from of my eyes slope?
Why crave to show that which I so dearly from others hide?
Yet, you had no power; for as darkness’ befoul’d by light,
Before her, you are such; relieved of might.
And strive now into vanity, by your self foul’d,
Stay enclosed in my heart, like this fleeting hour.
Nevertheless I'm gone
dan se otegnuo
dan se otegnuo, pritiskajuci vazduh na mojoj kozi, zeleci da me zdrobi. Kako li sam samo mogao zaboraviti? Sakriven u kutiji, cekam trenutak, kada cu svoju jaknu zgrnuti oko sebe, i pustim ulicama, mokrim od kise zakoraciti lagano i sporo. Kako li sam samo mogao zaboraviti? Sliku samog sebe, barice sa prosutom zutom bojom ulicnog osvetljenja, lagani udarci kise od moja ramena, dah sto se kristalise, i samoca. Pritiskajuci vazduh na meni, kao da me topi.
I zaista, velikim, sporim koracima, pognute glave sa se razlivao, ostavljao sluzav trag, kao kakav puz. Hodao sam sretan,zato sto jesam, hodao sam besciljan, zato sto jesam.
I zaista, velikim, sporim koracima, pognute glave sa se razlivao, ostavljao sluzav trag, kao kakav puz. Hodao sam sretan,zato sto jesam, hodao sam besciljan, zato sto jesam.
interludium
ne postoje rechi koje bi ti pomogle, jer na kraju sva logika sama sebi protivureci. Na svetlu na kojem se sve razluci, kada dodje vreme za umiranje, iz grla ce ti vreme ukrasti reci, naspram nistavila - hoces li postojati?
Okupan talasima osushenih vrednosti, hoces li uspeti?
Srce lupa, nadima se, goji, sva toplina godina se u tom trenutku gubi, i ranije znao si - sutra ne postoji, ali nemoc govora ti je pojela misli, zemlja se otvarala, ponovo, da te primi, trudio si se da ne osetish.
Ruke sa injem na prstima, gde je krv mrtvacki ledena, pokusao si da pomeris. Uzaludnog li napora, da rukama sneg otopis, oci su ti suzile od bola, nisi mogao disati.
Hoces li uspeti? Nastaviti da postojis? Preneti znanje?
Kako li se u tisini nemocno molis, drhtis i znojis se od straha ogromne senke majmuna, paralizovan kroz zube cvilis.
Ne osecas li kako se kida tkanina, rasprostrena preko jezera, sve tvoje je do sad nosila. Ali kasno je, teret je prevelik, i ona se kida.
Pogledaj u ambis. Zveri u usta. Pogledaj!
I tada, kada vidis kako pepeo svega vetar rasipa, pasces na kolena, i poceti da se molis. Znacaj ces sebi traziti od izmisljenih stvari, bas tad - dok umires, od istine ces bezati, nikad shvatiti.
Rastopi se.
Okupan talasima osushenih vrednosti, hoces li uspeti?
Srce lupa, nadima se, goji, sva toplina godina se u tom trenutku gubi, i ranije znao si - sutra ne postoji, ali nemoc govora ti je pojela misli, zemlja se otvarala, ponovo, da te primi, trudio si se da ne osetish.
Ruke sa injem na prstima, gde je krv mrtvacki ledena, pokusao si da pomeris. Uzaludnog li napora, da rukama sneg otopis, oci su ti suzile od bola, nisi mogao disati.
Hoces li uspeti? Nastaviti da postojis? Preneti znanje?
Kako li se u tisini nemocno molis, drhtis i znojis se od straha ogromne senke majmuna, paralizovan kroz zube cvilis.
Ne osecas li kako se kida tkanina, rasprostrena preko jezera, sve tvoje je do sad nosila. Ali kasno je, teret je prevelik, i ona se kida.
Pogledaj u ambis. Zveri u usta. Pogledaj!
I tada, kada vidis kako pepeo svega vetar rasipa, pasces na kolena, i poceti da se molis. Znacaj ces sebi traziti od izmisljenih stvari, bas tad - dok umires, od istine ces bezati, nikad shvatiti.
Rastopi se.
izadjite na ulice
Kada u osvitu novog dana, otvorim ochi,
Nece se sunce ugushiti u moru memljivih oblika,
Niti ce zraci odluchnosti probijati moja okna,
Tada, i samo tada, odbacicu okove slepila,
I probutiti usnulo srce, starim stvarima.
Starim stvarima koje sam zaboravio da gledam,
Zakorachicu niz reku, i zgaziti uchmali san.
Zar me ne lazu ove slike, oblici i lica,
Kako sam bezvoljno nauchen,
Da se ophodim prema njima,
Ne, u mraku nasheg znanja, na njih svetlo ne pada,
Tamne su ochi - nauchene najvecim lazovima - rechima.
Prepoznajem se u ovom chekanju, shto na udisaje planine podsecaju,
Kao slova shto chekaju da nestanu na papiru,
Ne, ja od ruku, glave i nogu nisam satkan.
Svi smo mi oduvek, i oduvek smo bili jezero nebu,
Avaj, svesni tog tek u smrtnom telu.
Ali i mi smo kao i kamenje u pesku zaspali, nedostojni tezine,
Gutamo u sebe sve shto nas stishce, ali ipak u rasulu slozno
Gradismo ishitreno kule, zidine i bashte, i pred obalom chekasmo valove.
Jednog dana, polu-bolesni od senke, na stolu Bogova, gde zasadismo seme,
Nece biti ni traga od onoga shto nam je bila hrana, chak i ideje oslepe
Od upornosti Zemljinog okretanja. I sve umire, zashto nam je to tako teshko priznati?
Ne postoje zidovi, vrata, krovovi, kuce, ili sharene maske nashe odece,
Niti su ikada postojali potoci i travke, strme stene ili penushave obale.
Nebo je polu-krug, ne postoje ruke ni osmesi u oblacima suvim, niti oni sami.
Moje meso i skelet su opsene, stvorene u vremenu same za sebe, i one umiru,
Dok se protezu niz put - shto je vreme, gonjene snagom zemlje, snagom promene.
I zaista je bolno saznanje, kada u osvitu novog dana na ochi nam pokuca
Sva zaboravnost ljudska, u chijoj pospanosti ne umeju osetiti, nego imena darovati.
Kao kakvo zivo blato, vekovi su pojeli stvari, zavukli se u pore ljudi, i obitavaju oko
Novorodjenih, uche ih da uspavanku spevaju sebi, dok ih roditelji u kolevci uche da osete.
Uche ih da osete!
Izadjite na ulice!
Jer kada u osvitu novog dana, otvorim ochi,
Razdaljinu tada umem da prepoznam, i sebi priblizim,
Jer sam manje ovde, nego tamo - gde god mi pogled zavrshi.
I kad odbacim okove slepila, nauchicu rukama da vidim,
svaku poru kamena, tezinu vazduha, svet na jagodicama,
A prepoznavanje strahoposhtovanja u obrazima.
Ovo su dani kada znanje ubedi svojim senkama, naivnog choveka,
I stvori veru koju im ureze u tela, stavlja znak na svaku stranicu choveka.
I Reka je u svom grehu ponavljala himnu, ona je slepo vodila, i sama zacharana muzikom frushlasha.
Izgubih davno horizont, i mene koji ga radjah, i Vreme u horizontu,
dana kada su me nauchili da se u ogledalu prepoznam.
Oni ne razumeju da u mehanici mojih dela se ne radjam.
Ja sam tu, na ulicama. I chekam.
Nece se sunce ugushiti u moru memljivih oblika,
Niti ce zraci odluchnosti probijati moja okna,
Tada, i samo tada, odbacicu okove slepila,
I probutiti usnulo srce, starim stvarima.
Starim stvarima koje sam zaboravio da gledam,
Zakorachicu niz reku, i zgaziti uchmali san.
Zar me ne lazu ove slike, oblici i lica,
Kako sam bezvoljno nauchen,
Da se ophodim prema njima,
Ne, u mraku nasheg znanja, na njih svetlo ne pada,
Tamne su ochi - nauchene najvecim lazovima - rechima.
Prepoznajem se u ovom chekanju, shto na udisaje planine podsecaju,
Kao slova shto chekaju da nestanu na papiru,
Ne, ja od ruku, glave i nogu nisam satkan.
Svi smo mi oduvek, i oduvek smo bili jezero nebu,
Avaj, svesni tog tek u smrtnom telu.
Ali i mi smo kao i kamenje u pesku zaspali, nedostojni tezine,
Gutamo u sebe sve shto nas stishce, ali ipak u rasulu slozno
Gradismo ishitreno kule, zidine i bashte, i pred obalom chekasmo valove.
Jednog dana, polu-bolesni od senke, na stolu Bogova, gde zasadismo seme,
Nece biti ni traga od onoga shto nam je bila hrana, chak i ideje oslepe
Od upornosti Zemljinog okretanja. I sve umire, zashto nam je to tako teshko priznati?
Ne postoje zidovi, vrata, krovovi, kuce, ili sharene maske nashe odece,
Niti su ikada postojali potoci i travke, strme stene ili penushave obale.
Nebo je polu-krug, ne postoje ruke ni osmesi u oblacima suvim, niti oni sami.
Moje meso i skelet su opsene, stvorene u vremenu same za sebe, i one umiru,
Dok se protezu niz put - shto je vreme, gonjene snagom zemlje, snagom promene.
I zaista je bolno saznanje, kada u osvitu novog dana na ochi nam pokuca
Sva zaboravnost ljudska, u chijoj pospanosti ne umeju osetiti, nego imena darovati.
Kao kakvo zivo blato, vekovi su pojeli stvari, zavukli se u pore ljudi, i obitavaju oko
Novorodjenih, uche ih da uspavanku spevaju sebi, dok ih roditelji u kolevci uche da osete.
Uche ih da osete!
Izadjite na ulice!
Jer kada u osvitu novog dana, otvorim ochi,
Razdaljinu tada umem da prepoznam, i sebi priblizim,
Jer sam manje ovde, nego tamo - gde god mi pogled zavrshi.
I kad odbacim okove slepila, nauchicu rukama da vidim,
svaku poru kamena, tezinu vazduha, svet na jagodicama,
A prepoznavanje strahoposhtovanja u obrazima.
Ovo su dani kada znanje ubedi svojim senkama, naivnog choveka,
I stvori veru koju im ureze u tela, stavlja znak na svaku stranicu choveka.
I Reka je u svom grehu ponavljala himnu, ona je slepo vodila, i sama zacharana muzikom frushlasha.
Izgubih davno horizont, i mene koji ga radjah, i Vreme u horizontu,
dana kada su me nauchili da se u ogledalu prepoznam.
Oni ne razumeju da u mehanici mojih dela se ne radjam.
Ja sam tu, na ulicama. I chekam.
the guilt
And afterwards, by the star dogged Moon, and by the rays of lurid sky, each turned to my,
A ghastly face with daunting grin, and cursed me with their eye.
Daring silence of long dead faces that haunts me, through my halls, seem as forever
just as a dead guilt measures what's lost.
The river's flow shifts and molds the sands of my heart, and when finally to think that the deed is done, water draws back leaving marks of sins forgone.
And then the sky shapes in strangefull lines, as the sun sets down, a horrid show starts.
All that I knew now turns around, once soft now cracked and dried ground rejects seed of love,
we fed with tears for months.
And as I've lain my head, it seems now, with much too sharp words, I threw casually;
The parched ground, I've never meant to hit, colapsed beneath my feet, as my poison spread through it.
Bal of lasd forlorn, how I cry for you to be gone... Thou art of me, yet none of whom now I know; But still the bitter green spread helter-skelter down to pond, and there hap what never was meant to hap - a swan is lost.
But the swan still lives, betrayed, it's heart grows weak, white feathers now are greenish,
And the pain strikes in madness now, deep. Sharpened teeth where kisses were gathered,
With fangs long, a swan doused towards me.
I am the guilt. I do bare the cross of things I did.
So strike me down now, oh beautiful beast,
For a part of me that's gone, away with me!
Strike me down now, oh beautiful beast!
So afterwards, by the star dogged Moon, and the rays of forgotten sun,
I will turn to my, a ghastly face with cherished smile, and there give you all, and cure you of my lie.
A ghastly face with daunting grin, and cursed me with their eye.
Daring silence of long dead faces that haunts me, through my halls, seem as forever
just as a dead guilt measures what's lost.
The river's flow shifts and molds the sands of my heart, and when finally to think that the deed is done, water draws back leaving marks of sins forgone.
And then the sky shapes in strangefull lines, as the sun sets down, a horrid show starts.
All that I knew now turns around, once soft now cracked and dried ground rejects seed of love,
we fed with tears for months.
And as I've lain my head, it seems now, with much too sharp words, I threw casually;
The parched ground, I've never meant to hit, colapsed beneath my feet, as my poison spread through it.
Bal of lasd forlorn, how I cry for you to be gone... Thou art of me, yet none of whom now I know; But still the bitter green spread helter-skelter down to pond, and there hap what never was meant to hap - a swan is lost.
But the swan still lives, betrayed, it's heart grows weak, white feathers now are greenish,
And the pain strikes in madness now, deep. Sharpened teeth where kisses were gathered,
With fangs long, a swan doused towards me.
I am the guilt. I do bare the cross of things I did.
So strike me down now, oh beautiful beast,
For a part of me that's gone, away with me!
Strike me down now, oh beautiful beast!
So afterwards, by the star dogged Moon, and the rays of forgotten sun,
I will turn to my, a ghastly face with cherished smile, and there give you all, and cure you of my lie.
for Lana
If the morning sun rose, all for the glory of thee,
And your vainglore stretches out beyond all this,
If your protracted arms plants the seed throughout my deeds,
And even mishaps colored grow in heart,
Then I, must be small, before your love.
When darkness gives life to the moon,
And when light is to know it is night,
Upon this endless meadow I wander
Looms the chains of love, to constrict a free man inside a heart.
And oh, sweet defeat, that like tide rises,
Thou art tempest tempting, to whom last drop of blood is given,
Thou art of us a part, which we give, and strive for back.
And if this grey scene, rocks like a boat full of pain,
And if Time's pawns scar my legs, so I could not walk,
If strength that I used and gained from other things,
And if essence of all would somehow get rusted,
There would still be enough of those silvery strings
With whom I could pull back time, and tap into strength
That lies beyond this realm, where a river of thousand suns flows into velvet lining ocean.
And where on sky, stars are paths, from whom magic of your smile descends,
But the Sounding of your smile,
It resounds in my chests, in a shape of a heart...
The universe itself is a place inside your eyes, from where of all love starts.
And your vainglore stretches out beyond all this,
If your protracted arms plants the seed throughout my deeds,
And even mishaps colored grow in heart,
Then I, must be small, before your love.
When darkness gives life to the moon,
And when light is to know it is night,
Upon this endless meadow I wander
Looms the chains of love, to constrict a free man inside a heart.
And oh, sweet defeat, that like tide rises,
Thou art tempest tempting, to whom last drop of blood is given,
Thou art of us a part, which we give, and strive for back.
And if this grey scene, rocks like a boat full of pain,
And if Time's pawns scar my legs, so I could not walk,
If strength that I used and gained from other things,
And if essence of all would somehow get rusted,
There would still be enough of those silvery strings
With whom I could pull back time, and tap into strength
That lies beyond this realm, where a river of thousand suns flows into velvet lining ocean.
And where on sky, stars are paths, from whom magic of your smile descends,
But the Sounding of your smile,
It resounds in my chests, in a shape of a heart...
The universe itself is a place inside your eyes, from where of all love starts.
dreamless again
Dreamless again, everyday I sleep;
Perchance this night veils my dream;
So scare the crows with ravish snore I hear
I chase myself back to chasm of endless sleep.
Dreamless again, everyday I scream;
To repose the weight of all-to-tired limbs.
Which this horrid world with nails dig deep,
And squeeze the sun of it's last drop of light,
And pour the taste sour upon my teeth.
Dreamless again, I run from here blindly,
Stumbling upon old consequences
Whilst my eyes keep scrying
The fate of thousand faces, on my chest - dying.
And herein lies my ill, no dreams, no peace to find I will,
As long as I feel need, these empty chests to fill in.
Perchance this night veils my dream;
So scare the crows with ravish snore I hear
I chase myself back to chasm of endless sleep.
Dreamless again, everyday I scream;
To repose the weight of all-to-tired limbs.
Which this horrid world with nails dig deep,
And squeeze the sun of it's last drop of light,
And pour the taste sour upon my teeth.
Dreamless again, I run from here blindly,
Stumbling upon old consequences
Whilst my eyes keep scrying
The fate of thousand faces, on my chest - dying.
And herein lies my ill, no dreams, no peace to find I will,
As long as I feel need, these empty chests to fill in.
odlomak iz Svet kao volja i predstava
Svako htenje proistiche iz potrebe shto ce reci iz oskudice, dakle iz patnje. Zadovoljenje uzroka je kraj htenja, ali kraj jedne ispunjene zelje ostaje najmanje deset neispusnjenih. I dalje: zudnja dugo traje, zahtevi su beskrajni, a ispunjenje je kratko i shkrto odmereno. Ali i to krajnje zadovoljenje je samo prividno, ispunjena zelja ustupa odmah mesta novoj zelji. Prva je saznata zabluda, druga josh nesaznata. Nijedan stechen predmet htenja ne moze nam dati trajno, nepokolebljivo zadovoljenje; ono lichi na milostinju bachenu prosjaku, koji tako danas svoj zivot tavori, da bi muku do sutra produzio. Zato nikad necemo imati trajne srece ni mira, sve dok je nasha svest ispunjena nashom voljom, sve dok smo predati nagonima zelje, sa njihovim stalnim nadanjem i strahovanjem, sve dok smo subjekti htenja. Bilo da progonimo ili da bezimo, strepimo od nesrece, ili stremimo uzivanju, u biti je sve isto. Briga zbog volje, uvek pune zahteva, ispunjava, svejedno u bilo kom obliku, i neprestano pokrece nashu svest, a nikakvo pravo blagostanje nije moguce. I tako subjekt htenja lezi stalno na Iksionovom tochku koji se okrece, uvek crpe vodu sitom Danaida, on je vechno neutazeni Tantal.
Ali kada nas spoljni povod ili intimni shtimung uzdigne iz beskraja bujice htenja, kad otrgne saznanje robovskoj sluzbi volji, pa ser panja vishe ne usmerava prema motivima htenja, vec shvata stvari oslobodjene od njihovog odnosa prema volji, pa ih dakle, posmatra nezainteresovano, ne subjektivno vec chisto objektivno, njima sasvim predana, ukoliko su samo predstave a ne motivi, tada mir, koji stalno trazimo na tom putu htenja, a koji nam na tom putu stalno izmiche, odjednom dolazi, i nama postaje sasvim ugodno. To je ono bezbolno stanje koje je Epikur slavio kao najvishe dobro, i kao stanje bogova, jer smo, za taj trenutak, oslobodjeni nedostojnog pritiska volje, mi slavimo sabatni praznik prislinog rada volje, Iksionov tochak je stao.
To stanje je upravo ono koje sam gore opisao kao uslov saznanja ideje, kao chistu kontemplaciju, kao utapanje u intuicijiu, kao gubljenje u objektu, zaborav svake individualnosti, ukidanje onog saznanja koje sledi nachelu razloga, i shvata samo relacije, pri chemu se u isti mah i nerazdvojno kontemplirana pojedina stvar uzdize do ideje svoga roda, a saznajuca individua postaje chisti subjekt bezvoljnog saznanja, pa sada oboje kao takvi ne stoje vishe u bujici vremena i svih drugih relacija. Tada je svejedno da li chovek iz tamnice ili iz palate gleda kako sunce zalazi.
Unutrashnji shtimung, prevlast saznanja nad htenjem mogu proizvesti to stanje, ma kakve bile spoljne okolnosti. To nam pokazuju ti divni nizozemski slikari, koji su znali da usmere chisto objektivnu intuiciju na najbeznachajnije predmete i da izgrade trajan spomenik svoje objektivnosti i duhovnog mira u svojim mrtvim prirodama i enterijerima, koji se ne mogu estetski promatrati bez ganuca jer oni predovhavaju posmatrachu mirno, tiho, bezvoljno dushevno stanje umetnika, koje je bilo nuzno da bi se tako bezznachajne stvari tako objektivno kontemplirale, da bi se ta intuicijatako smishljeno izerazila. I dok slika i njega poziva da uchestvuje u tom stanju, njegovo uzbudjenje je chesto pojachano suprotnoshcu vlastitog nemirnog dushevnog stanja, pomucenog silovitim htenjem. U tom istom duhu su chesto i pejzazisti, a osobito Ruisdael naslikali sasvim bezznachajne predele, pa su postizali isti rezultat na josh prijatniji nachin.
Sve to postize sasvim sama unutrashnja snaga jedne umetnichke dushe, ali to objektivno dushevno raspolozenje je pospesheno i olaskshano spolja, predmetima koji se umetniku ukazuju, obiljem i bogatstvom lepe prirode. Njoj skoro uvek uspeva da nas otrgne, bar za koji trenutak od subjektivnosti, robovanja volji, i da nas prenese u stanje chistog saznanja, kada se vec jednom pojavila pred nashim ochima. Zato je chovek koga muche strasti, ili nevolje i brige, iznenada osvezen, razgaljen i okreplje4n chim bacim slobodan pogled na prirodu. Tada su odjednom na chudesan nachin ucutkani bura strasti, impulsi zelja i strahovanja, kao i sve muke htenja. Jer u trenutku kada se otrgnuti od htenja predamo chistom bezvoljnom saznanju, mi smo tako recu ushli u jedan drugi svet, gde sve ono shto pokrece nashu volju i nas zbog toga toliko potresa vishe ne postoji. To oslobadjanje saznanja uzdize nas potpuno iznad svega toga, kao spavanje i san; sreca i nesreca su nestali, individua je zaboravljena i mi vishe nismo individua, vec josh samo chist subjekt saznanja; mi smo josh tu samo kao jedino oko sveta koje gleda iz svih saznanjucih bica, ali koje samo u choveku moze da postane potpuno oslobodjeno od sluzbe volji. Kod choveka svaka razlika individualnosti sasvim nestaje, pa je sasvim svejedno da li oko koje posmatra pripada nekom kralju ili kakvom izmuchenom prosjaku. Jer preko te granice ne prate nas ni sreca ni jad. Ta oholost u kojoj smo neprestano oslobodjeni sveg nasheg jada i bede sasvim je blizu nas, ali koji chovek ima dovoljno snage da u njoj dugo prebiva? Dovoljno je da postanemo svesni ma kakvog odnosa chak i tako chisto kontempliranog predmeta sa nashom voljom, sa nashom lichnosti, i chari je kraj, mi se ponova vracamo saznanju kojim vlada nachelo razloga, saznajemo ne vishe ideju vec pojedinu stvar, beochug jednog lanca kome i mi pripadamo. I tako smo ponovo predati nashem jadu. Vecina ljudi ostaje u tom stanju skoro stalno, jer su potpuno bez objektivnosti, to jest bez genijalnosti. Zato oni ne vole da ostanu sami sa prirodom, potrebno im je drushtvo, ili bar jedna knjiga. Njihovo saznanje ostaje u sluzbi volje, pa oni zato traze u predmetima samo kakav-takav odnos sa njihovom voljom, i pri svemu shto nema takvog onosa, u njihovoj dushi, kao pratnja osnovnog basa, odjekuje jedno stalno, neuteshno: "Chemu sve to?" Zato kod tih ljudi, chim ostanu sami, i najlepshi predeo izgleda pust, mrachan, stran, neprijateljski.`
Ali kada nas spoljni povod ili intimni shtimung uzdigne iz beskraja bujice htenja, kad otrgne saznanje robovskoj sluzbi volji, pa ser panja vishe ne usmerava prema motivima htenja, vec shvata stvari oslobodjene od njihovog odnosa prema volji, pa ih dakle, posmatra nezainteresovano, ne subjektivno vec chisto objektivno, njima sasvim predana, ukoliko su samo predstave a ne motivi, tada mir, koji stalno trazimo na tom putu htenja, a koji nam na tom putu stalno izmiche, odjednom dolazi, i nama postaje sasvim ugodno. To je ono bezbolno stanje koje je Epikur slavio kao najvishe dobro, i kao stanje bogova, jer smo, za taj trenutak, oslobodjeni nedostojnog pritiska volje, mi slavimo sabatni praznik prislinog rada volje, Iksionov tochak je stao.
To stanje je upravo ono koje sam gore opisao kao uslov saznanja ideje, kao chistu kontemplaciju, kao utapanje u intuicijiu, kao gubljenje u objektu, zaborav svake individualnosti, ukidanje onog saznanja koje sledi nachelu razloga, i shvata samo relacije, pri chemu se u isti mah i nerazdvojno kontemplirana pojedina stvar uzdize do ideje svoga roda, a saznajuca individua postaje chisti subjekt bezvoljnog saznanja, pa sada oboje kao takvi ne stoje vishe u bujici vremena i svih drugih relacija. Tada je svejedno da li chovek iz tamnice ili iz palate gleda kako sunce zalazi.
Unutrashnji shtimung, prevlast saznanja nad htenjem mogu proizvesti to stanje, ma kakve bile spoljne okolnosti. To nam pokazuju ti divni nizozemski slikari, koji su znali da usmere chisto objektivnu intuiciju na najbeznachajnije predmete i da izgrade trajan spomenik svoje objektivnosti i duhovnog mira u svojim mrtvim prirodama i enterijerima, koji se ne mogu estetski promatrati bez ganuca jer oni predovhavaju posmatrachu mirno, tiho, bezvoljno dushevno stanje umetnika, koje je bilo nuzno da bi se tako bezznachajne stvari tako objektivno kontemplirale, da bi se ta intuicijatako smishljeno izerazila. I dok slika i njega poziva da uchestvuje u tom stanju, njegovo uzbudjenje je chesto pojachano suprotnoshcu vlastitog nemirnog dushevnog stanja, pomucenog silovitim htenjem. U tom istom duhu su chesto i pejzazisti, a osobito Ruisdael naslikali sasvim bezznachajne predele, pa su postizali isti rezultat na josh prijatniji nachin.
Sve to postize sasvim sama unutrashnja snaga jedne umetnichke dushe, ali to objektivno dushevno raspolozenje je pospesheno i olaskshano spolja, predmetima koji se umetniku ukazuju, obiljem i bogatstvom lepe prirode. Njoj skoro uvek uspeva da nas otrgne, bar za koji trenutak od subjektivnosti, robovanja volji, i da nas prenese u stanje chistog saznanja, kada se vec jednom pojavila pred nashim ochima. Zato je chovek koga muche strasti, ili nevolje i brige, iznenada osvezen, razgaljen i okreplje4n chim bacim slobodan pogled na prirodu. Tada su odjednom na chudesan nachin ucutkani bura strasti, impulsi zelja i strahovanja, kao i sve muke htenja. Jer u trenutku kada se otrgnuti od htenja predamo chistom bezvoljnom saznanju, mi smo tako recu ushli u jedan drugi svet, gde sve ono shto pokrece nashu volju i nas zbog toga toliko potresa vishe ne postoji. To oslobadjanje saznanja uzdize nas potpuno iznad svega toga, kao spavanje i san; sreca i nesreca su nestali, individua je zaboravljena i mi vishe nismo individua, vec josh samo chist subjekt saznanja; mi smo josh tu samo kao jedino oko sveta koje gleda iz svih saznanjucih bica, ali koje samo u choveku moze da postane potpuno oslobodjeno od sluzbe volji. Kod choveka svaka razlika individualnosti sasvim nestaje, pa je sasvim svejedno da li oko koje posmatra pripada nekom kralju ili kakvom izmuchenom prosjaku. Jer preko te granice ne prate nas ni sreca ni jad. Ta oholost u kojoj smo neprestano oslobodjeni sveg nasheg jada i bede sasvim je blizu nas, ali koji chovek ima dovoljno snage da u njoj dugo prebiva? Dovoljno je da postanemo svesni ma kakvog odnosa chak i tako chisto kontempliranog predmeta sa nashom voljom, sa nashom lichnosti, i chari je kraj, mi se ponova vracamo saznanju kojim vlada nachelo razloga, saznajemo ne vishe ideju vec pojedinu stvar, beochug jednog lanca kome i mi pripadamo. I tako smo ponovo predati nashem jadu. Vecina ljudi ostaje u tom stanju skoro stalno, jer su potpuno bez objektivnosti, to jest bez genijalnosti. Zato oni ne vole da ostanu sami sa prirodom, potrebno im je drushtvo, ili bar jedna knjiga. Njihovo saznanje ostaje u sluzbi volje, pa oni zato traze u predmetima samo kakav-takav odnos sa njihovom voljom, i pri svemu shto nema takvog onosa, u njihovoj dushi, kao pratnja osnovnog basa, odjekuje jedno stalno, neuteshno: "Chemu sve to?" Zato kod tih ljudi, chim ostanu sami, i najlepshi predeo izgleda pust, mrachan, stran, neprijateljski.`
Kuda sad da usmerim? Odbacivanje pesnishtva
Kuda sada da usmerim?
Ove ruke shto traze,
Kao da pred njima sve sakrilo se,
Kao pred kerom shto dahce,
bogaljom shto hramlje,
Sve moje rechi su u sebe otishle,
Skupile se, skvrchile se, sazele.
Vekovima sam bio lopov, brao iz vrta blagorodnog,
Ubirajuci svetove, jeo sam njihovu lepotu
I hvalisavac, sve shto sam video, ispovracao sam u strofu
I tu negde, pravio sam sebe u svom grobu.
Bio sam pesnik dokle sam pesnik biti mogao,
Na dugoj liniji nizao jednu za drugom perlu srebrnu
Ljubav okicenu,, kao da sam bio vrana na sopstvenom jablanu
Pruzao sam i grane, korenje, na svaku trecu stranu,
Odjekuju rechi shto prave rupe na cipelama,
Ali, ni jedan eho ne uspe da ih zakrpi - bos sam trchao po poljani,
Ali, niti jedan ne puche, svi moji plikovi ostashe chitavi.
Nosio sam sebe u svojoj pesmi, ruke moje behu moje rechi,
I nosili su me neki ideali, s vremena na vreme krila su mi dali i oduzimali...
Proputovao sam gonjen misli, bez ijednog tochka,
Ishao sam do kraja svega, i izgubih sebe.
Tu, negde medju redovima mojih ruku,
Medju glavama nadvijenih nad ovu plimu,
U stopama shto se protezu od blata u pesku,
Pa do secanja galaksije projektovane u ovom svetu.
Jedini svedok sebe samog, izgubio sam se negde u tudjim prichama o istim stvarima,
U svakom od njih videh sebe samog, ali se niko ne zapita: chiji je odraz ogledala?
Lica nikad nisu bila bitna, u peshchaniku sva zrna peska su ista,
Dok padaju kroz malecna vrata, zemlja ih zove, gravitacija guta...
Sve u nama je samo slika ovog sveta, plodna bashta,
Chiji plodovi sami mi jesmo, uzimamo ono shto jesmo, sasvim lagano...
I u tom viru, gde pesnik ja jesam, za momenatgde izgubim sebe, drugi se pronadju,
Kao da se obraduju svakom plodu, cvetu kojeg uberu.
Brao bih i ja neke cvetove, i dugo se njima divio,
Ali udrite, udrite vi kletog mene,jer slepo mislim, cvet da uberem, a zivot uzmem.
Kao i vi, kada vas taj vir zanese, kao i ja, kao i pesnik, u meni i vama, vekovima.
Ja sam kriv, jer sam svemiru podario ochi, ruke i obraza rumena,
I onom Suncu unutra, shto dadoh mochvarne zemlje,
Oblike na nebu, kao da sam rukama crtao po vodenoj pari,
I smeshio se njima, a oni su pak nemo sedeli i chekali
Da se osmesi skupe, zbiju, ovlaze i skliznu niz obraze.
Mozda sam mogao bolje, zalepiti tanka krila,nekom drvetu
Po ispucaloj kori ga drzati, i sa Suncem upoznati
Rosom napojiti, i bolje mu objasniti,
Zashto i dalje grane uprte ka nebu drzi.
Ali, dve ptice, od kojih sam jedna ja, sachekale su kishu, i pokisle,
Obe, par trenutaka su me nemo gledale,pre nego shto su odletele.
Ostale su mi samo slike, shto ih kachim po zidu, po papirima prashnjavim,
Odblesak horizonta u oku, nove cipele sa starim rupama,
Oziljci i smrad trulezi mojih nogu ili srca - dok udishem, shto me boli,
Hladni snegovi ce ih prekriti kada budu stale, plikovi ce puci tad.
Kolena ce klonuti, noge stati tad,
Ali kuda da usmerim ove ruke
Shto me ka horizontu gone?
Ove ruke shto traze,
Kao da pred njima sve sakrilo se,
Kao pred kerom shto dahce,
bogaljom shto hramlje,
Sve moje rechi su u sebe otishle,
Skupile se, skvrchile se, sazele.
Vekovima sam bio lopov, brao iz vrta blagorodnog,
Ubirajuci svetove, jeo sam njihovu lepotu
I hvalisavac, sve shto sam video, ispovracao sam u strofu
I tu negde, pravio sam sebe u svom grobu.
Bio sam pesnik dokle sam pesnik biti mogao,
Na dugoj liniji nizao jednu za drugom perlu srebrnu
Ljubav okicenu,, kao da sam bio vrana na sopstvenom jablanu
Pruzao sam i grane, korenje, na svaku trecu stranu,
Odjekuju rechi shto prave rupe na cipelama,
Ali, ni jedan eho ne uspe da ih zakrpi - bos sam trchao po poljani,
Ali, niti jedan ne puche, svi moji plikovi ostashe chitavi.
Nosio sam sebe u svojoj pesmi, ruke moje behu moje rechi,
I nosili su me neki ideali, s vremena na vreme krila su mi dali i oduzimali...
Proputovao sam gonjen misli, bez ijednog tochka,
Ishao sam do kraja svega, i izgubih sebe.
Tu, negde medju redovima mojih ruku,
Medju glavama nadvijenih nad ovu plimu,
U stopama shto se protezu od blata u pesku,
Pa do secanja galaksije projektovane u ovom svetu.
Jedini svedok sebe samog, izgubio sam se negde u tudjim prichama o istim stvarima,
U svakom od njih videh sebe samog, ali se niko ne zapita: chiji je odraz ogledala?
Lica nikad nisu bila bitna, u peshchaniku sva zrna peska su ista,
Dok padaju kroz malecna vrata, zemlja ih zove, gravitacija guta...
Sve u nama je samo slika ovog sveta, plodna bashta,
Chiji plodovi sami mi jesmo, uzimamo ono shto jesmo, sasvim lagano...
I u tom viru, gde pesnik ja jesam, za momenatgde izgubim sebe, drugi se pronadju,
Kao da se obraduju svakom plodu, cvetu kojeg uberu.
Brao bih i ja neke cvetove, i dugo se njima divio,
Ali udrite, udrite vi kletog mene,jer slepo mislim, cvet da uberem, a zivot uzmem.
Kao i vi, kada vas taj vir zanese, kao i ja, kao i pesnik, u meni i vama, vekovima.
Ja sam kriv, jer sam svemiru podario ochi, ruke i obraza rumena,
I onom Suncu unutra, shto dadoh mochvarne zemlje,
Oblike na nebu, kao da sam rukama crtao po vodenoj pari,
I smeshio se njima, a oni su pak nemo sedeli i chekali
Da se osmesi skupe, zbiju, ovlaze i skliznu niz obraze.
Mozda sam mogao bolje, zalepiti tanka krila,nekom drvetu
Po ispucaloj kori ga drzati, i sa Suncem upoznati
Rosom napojiti, i bolje mu objasniti,
Zashto i dalje grane uprte ka nebu drzi.
Ali, dve ptice, od kojih sam jedna ja, sachekale su kishu, i pokisle,
Obe, par trenutaka su me nemo gledale,pre nego shto su odletele.
Ostale su mi samo slike, shto ih kachim po zidu, po papirima prashnjavim,
Odblesak horizonta u oku, nove cipele sa starim rupama,
Oziljci i smrad trulezi mojih nogu ili srca - dok udishem, shto me boli,
Hladni snegovi ce ih prekriti kada budu stale, plikovi ce puci tad.
Kolena ce klonuti, noge stati tad,
Ali kuda da usmerim ove ruke
Shto me ka horizontu gone?
mrzim o jea
Ja sam besan na izlazece sunce, svaku vlat trave shto gazim, besan sam na zemlju shto zivot daje, besan sam na utrobu svoje majke, dno svake prazne ili pune chashe, besan sam na sve svoje, i sve ono shto nije moje.
Gadi mi se osmeh ili plach, prazni pogledi su ljudski mach, ili chak i meso u kojeg ga zarivaju, besan sam - jer nema poentu.
Bacite invalida u reku - prohodace, pogledajte ga kako se davi - nauchice da dishe.
Dajte zivot - kazu prazne knjige, sve tako lepo i uredno poslagane na drvetu znanja, kao lishce,
sve one napisane imaju jedno, isto ime.
Upravljaju nas klete grane sa kojih nikosmo sa zeljama urodjenima, skoro kao ova smrtna tela ili smrtne misli iz njih.
Ja sam besan na krivu polulopte horizonta kojom se ljudi upravljaju, mrzim dushu shto iz tela izlazi samo na ono shto moze sobom da zarazi.
Gadi mi se osmeh ili plach, prazni pogledi su ljudski mach, ili chak i meso u kojeg ga zarivaju, besan sam - jer nema poentu.
Bacite invalida u reku - prohodace, pogledajte ga kako se davi - nauchice da dishe.
Dajte zivot - kazu prazne knjige, sve tako lepo i uredno poslagane na drvetu znanja, kao lishce,
sve one napisane imaju jedno, isto ime.
Upravljaju nas klete grane sa kojih nikosmo sa zeljama urodjenima, skoro kao ova smrtna tela ili smrtne misli iz njih.
Ja sam besan na krivu polulopte horizonta kojom se ljudi upravljaju, mrzim dushu shto iz tela izlazi samo na ono shto moze sobom da zarazi.
Dramatis Personae
Ako umrem ove noci, sahranite me u zelenom.
Rasprostrite kroshnje jablana, okitite me cvetovima kestena,
zasadite travu u mojim ustima, uvijte me lozom.
Na mestu gde zastanem, na crnu zemlju prolijte vodu,
Golog me blatom zamazite, sa zirom i kukuruzom, medju svinje bacite.
Ako umrem ove noci, mene nikad ni bilo nije.
I ako negde uz prashnjav put, goli koren vam nogu saplete,
i to su moje ruke. Ako vam velike kapi obrve skvase
i to su moje suze, ili kishobran vam vetar oduva,
i to su moje usne, igracu se sa vama, samo ako, ako ove noci umrem.
I ako zaista preminem, na podnozje planine me bacite,
da bi moj duh mogao da se uspenje, nemojte me saditi na vrhu planine.
Ako me nocas putevi puste, i ja na mestu klonem, padnem, sahranite neki cvet umesto mene.
Zatrpajte ga grumenima zemlje, tishinu mu na latice spustite,
neka cvet zaboravi mene, kada ne budem imao puteve.
Ako umrem nocas, dok me u zemlju spushtate, setite se poljupca u chelo,
na ochima novchica, a u ustima tela Hrista. I kada konachno postanem
zemlja, zaboga, pustite vetrove, aman ljudi prdnite!!!
Ako umrem nocas, pocepajte sve moje pesme, zapalite sve moje,
zapalite sve shto goreti moze, ali ostavite mi shume.
Ubijte me sutra ujutru, ako nocas umrem, kada nadjete moju leshinu, pljunite,
pljunite na mene, i shutnite me, kao kako pregazeno stvorenje.
Ako su tu krila rasla, ischupajte ih, jer ako umrem nocas, mene nikad ni bilo nije.
Ja nikad nisam proputovao zemlju, kao moje rechi, i moje telo zaista je njima bezvredno
Osim u tome shto ih radja.
Sve ono shto sam dao nikad nije doputovalo do mene, kao lasta...
Lasta, da li se ona seca svog prvog doma? Posle svake zime...
Ako umrem ove noci od tuge, tuga nece samnom umreti, zato zaboravite me.
Jer ako ja nisam u svemu oko nas, onda me ni bilo nije.
13. Jun 2009
Rasprostrite kroshnje jablana, okitite me cvetovima kestena,
zasadite travu u mojim ustima, uvijte me lozom.
Na mestu gde zastanem, na crnu zemlju prolijte vodu,
Golog me blatom zamazite, sa zirom i kukuruzom, medju svinje bacite.
Ako umrem ove noci, mene nikad ni bilo nije.
I ako negde uz prashnjav put, goli koren vam nogu saplete,
i to su moje ruke. Ako vam velike kapi obrve skvase
i to su moje suze, ili kishobran vam vetar oduva,
i to su moje usne, igracu se sa vama, samo ako, ako ove noci umrem.
I ako zaista preminem, na podnozje planine me bacite,
da bi moj duh mogao da se uspenje, nemojte me saditi na vrhu planine.
Ako me nocas putevi puste, i ja na mestu klonem, padnem, sahranite neki cvet umesto mene.
Zatrpajte ga grumenima zemlje, tishinu mu na latice spustite,
neka cvet zaboravi mene, kada ne budem imao puteve.
Ako umrem nocas, dok me u zemlju spushtate, setite se poljupca u chelo,
na ochima novchica, a u ustima tela Hrista. I kada konachno postanem
zemlja, zaboga, pustite vetrove, aman ljudi prdnite!!!
Ako umrem nocas, pocepajte sve moje pesme, zapalite sve moje,
zapalite sve shto goreti moze, ali ostavite mi shume.
Ubijte me sutra ujutru, ako nocas umrem, kada nadjete moju leshinu, pljunite,
pljunite na mene, i shutnite me, kao kako pregazeno stvorenje.
Ako su tu krila rasla, ischupajte ih, jer ako umrem nocas, mene nikad ni bilo nije.
Ja nikad nisam proputovao zemlju, kao moje rechi, i moje telo zaista je njima bezvredno
Osim u tome shto ih radja.
Sve ono shto sam dao nikad nije doputovalo do mene, kao lasta...
Lasta, da li se ona seca svog prvog doma? Posle svake zime...
Ako umrem ove noci od tuge, tuga nece samnom umreti, zato zaboravite me.
Jer ako ja nisam u svemu oko nas, onda me ni bilo nije.
13. Jun 2009
pishem o tebi
Pisem o tebi.
Proshle su godine, mozda dani, sati.
Zapravo, tako govore nagomilane jedne na drugu rechi,
pesme, prashnjave hartije, one su ubedjene da su proshle godine, dani, sati...
Ja... ja ne znam.
Ali znam da ja pishem o tebi.
I sa svakom napisanom rechi, ti si mi bliza, poznatija, kompletnija.
I znam da te nikad necu u potpunosti upoznati, niti imati, posedovati.
Nikad necesh biti moja, i ja to znam dok pishem o tome.
Ali ti si tu.
Ti to mozda i ne znash, ali to si oduvek bila ti.
Ja nisam vijao po brdima, kao kakav seljan srecan nechije ochi,
ofarbane mastilima.
Niti sam svojim prstima plovio kroz kose okeana,
one su se sve slivale niz ruke, nestajale.
Istina je, mozda sam i dugo gledao u noci,
trazio nekakve zvezde po nebesima,
bez teleskopa, ah! Kakva blesa!
I da, istina je, mozda sam i bio zaljubljen
U pesak shto niz peshchanik se komesha,
Ljubio plime i oseke,
jahao na delifinovim ledjima.
Nekako rastochen izgovarah rech
“vechnost” u nebesa.
I to si tada bila ti.
U nekoj magli pokrivena si temelje gradila,
i kucala si mi po ochima,
ostavljala tvoj trag po mojim rukama,
ali shta?
Shta dete moze da zna?
Mleko koje ga je rodilo,
za dete nije poteklo iz grudi,
ono se samo tu, za njega stvorilo.
Gospa Vreme, pak shto i drveca nabara, ona zna,
Jer ona nije zaslepljena, i ocharana,
Ona je od pochetka, pa tamo, do kraja oduvek stajala,
I tvoje je lice nosila.
Pishem o tebi.
Kao nekada, samo kompletniji.
Jer ako sve na crnu zemlju pada,
I ako tishina groblja zaista kroz vechnost odzvanja,
onda su zaista moja jedra premala,
Da sam, kao gonich, niz kameni putic teram od sebe, ono shto trazim.
Mozda stanem, u jednom trenutku, i shvatim te.
I zato pishem o tebi, dok si sve prisutnija.
Ja te ljubim.
Ovim usnama, sada.
Ja znam da si to ti.
Dozvoli da ti ruku pruzim,
i ne plashi se ako zadrhtim,
jer predugo je pero drhtalo,
dok pishem o tebi.
Devojko sa chudnim ochima.
Nisam li te video kada si svoje ruke
Kroz polja pshenice provukla,
I njima pravila zvukove vetra,
Zvukove slobode?
Nisam li zastao tada ja,
i dugo drzao ispruzenu ruku?
Nisam li svedochio,
kada si iz zemlje poletela u nebesa,
Na nebesima se rastochila,
i oblacima sa jednog kraja, do drugog
se nasmejala?
Nisam li i u tom trenutku zastao, izgubio dushu?
Pishem o tebi.
Klasima pshenice,
Vlasima kose,
grumenima zemlje,
Kapima oblaka,
Ispisujem ti ime.
Ne, ja ne pishem o Ljubavi,
Ljubav si ti,
Pishem ti ime.
Bilo u mom peru mastilo
Ili paperjasto beli oblaci
Ljuljushkas se dok padash
Altera pars ab ars
Nestajesh svakom mojom rechi
Ali pishem o tebi.
I zaista bih voleo da ovo jeste pismo, sa mojom ljubavi i poljupcima,
Poslato pospanim vozom za Harkov Gomelj Lenjingrad.
Proshle su godine, mozda dani, sati.
Zapravo, tako govore nagomilane jedne na drugu rechi,
pesme, prashnjave hartije, one su ubedjene da su proshle godine, dani, sati...
Ja... ja ne znam.
Ali znam da ja pishem o tebi.
I sa svakom napisanom rechi, ti si mi bliza, poznatija, kompletnija.
I znam da te nikad necu u potpunosti upoznati, niti imati, posedovati.
Nikad necesh biti moja, i ja to znam dok pishem o tome.
Ali ti si tu.
Ti to mozda i ne znash, ali to si oduvek bila ti.
Ja nisam vijao po brdima, kao kakav seljan srecan nechije ochi,
ofarbane mastilima.
Niti sam svojim prstima plovio kroz kose okeana,
one su se sve slivale niz ruke, nestajale.
Istina je, mozda sam i dugo gledao u noci,
trazio nekakve zvezde po nebesima,
bez teleskopa, ah! Kakva blesa!
I da, istina je, mozda sam i bio zaljubljen
U pesak shto niz peshchanik se komesha,
Ljubio plime i oseke,
jahao na delifinovim ledjima.
Nekako rastochen izgovarah rech
“vechnost” u nebesa.
I to si tada bila ti.
U nekoj magli pokrivena si temelje gradila,
i kucala si mi po ochima,
ostavljala tvoj trag po mojim rukama,
ali shta?
Shta dete moze da zna?
Mleko koje ga je rodilo,
za dete nije poteklo iz grudi,
ono se samo tu, za njega stvorilo.
Gospa Vreme, pak shto i drveca nabara, ona zna,
Jer ona nije zaslepljena, i ocharana,
Ona je od pochetka, pa tamo, do kraja oduvek stajala,
I tvoje je lice nosila.
Pishem o tebi.
Kao nekada, samo kompletniji.
Jer ako sve na crnu zemlju pada,
I ako tishina groblja zaista kroz vechnost odzvanja,
onda su zaista moja jedra premala,
Da sam, kao gonich, niz kameni putic teram od sebe, ono shto trazim.
Mozda stanem, u jednom trenutku, i shvatim te.
I zato pishem o tebi, dok si sve prisutnija.
Ja te ljubim.
Ovim usnama, sada.
Ja znam da si to ti.
Dozvoli da ti ruku pruzim,
i ne plashi se ako zadrhtim,
jer predugo je pero drhtalo,
dok pishem o tebi.
Devojko sa chudnim ochima.
Nisam li te video kada si svoje ruke
Kroz polja pshenice provukla,
I njima pravila zvukove vetra,
Zvukove slobode?
Nisam li zastao tada ja,
i dugo drzao ispruzenu ruku?
Nisam li svedochio,
kada si iz zemlje poletela u nebesa,
Na nebesima se rastochila,
i oblacima sa jednog kraja, do drugog
se nasmejala?
Nisam li i u tom trenutku zastao, izgubio dushu?
Pishem o tebi.
Klasima pshenice,
Vlasima kose,
grumenima zemlje,
Kapima oblaka,
Ispisujem ti ime.
Ne, ja ne pishem o Ljubavi,
Ljubav si ti,
Pishem ti ime.
Bilo u mom peru mastilo
Ili paperjasto beli oblaci
Ljuljushkas se dok padash
Altera pars ab ars
Nestajesh svakom mojom rechi
Ali pishem o tebi.
I zaista bih voleo da ovo jeste pismo, sa mojom ljubavi i poljupcima,
Poslato pospanim vozom za Harkov Gomelj Lenjingrad.
za Biljanu
skoro sam glavom klonuo, i zaboravio,
Da je ceo svet nasa pozornica.
Gledajuci te kako hodas, tamo gde padash,
Poziv mi na vrata kuca, ali
Ne umem hodati tvojim stopama,
Ipak smo mi drugacijeg kova.
Posmatrao sam te kako se topish,
Bachena u reku, ti si plivala,
I boris se koliko uspevas.
Ali tvoja ruka ne zeli rat,
Koji svake noci vojevash.
Bachena u reku iz svojeg oka,
Svake noci sve manje isplivavas.
Slutim gde stoje tvoje ochi,
Gde je pochetak reke koja nosi,
I znam zasto se topis,
Namerno sebe sakrivash.
Slushao sam
Pazljivo prislonio uvo na tvoje grudi,
Tvoje srce, u tom mraku koji nosish
Usnilo je, i u snu vijalo leptire,
Rodjene ochima onoga ko te budi.
Video sam svoj smeh na tvojim usnama,
Izvajan iz praznine koju delimo,
Ti si klizila niz prozorska okna,
Porasla u drveca, kape sneznih planina,
Sa ljubavlju u ochima,
Nestajala si sa vozovima.
Skoro sam glavom klonuo i zaboravio,
Da je ceo svet samo pozornica
Na kojoj milioni precesto dele ulogu,
I da su jutra, nebu svaka ista,
I da je umetnost srca
Ponavljajuci se, otupljujuca,
Odumiruca.
Negde na tvom licu,
Na malecnim obrazima,
Zvezdama u ochima,
I malecnom nosicu,
Mogao sam da procitam
Tvojeg bica poruku
Koja je zvonila mojim mislima.
Uhvatio sam tvoju ruku, i korenima
Pritisnusmo zemlju kao niko do sada.
5.jun2009
Da je ceo svet nasa pozornica.
Gledajuci te kako hodas, tamo gde padash,
Poziv mi na vrata kuca, ali
Ne umem hodati tvojim stopama,
Ipak smo mi drugacijeg kova.
Posmatrao sam te kako se topish,
Bachena u reku, ti si plivala,
I boris se koliko uspevas.
Ali tvoja ruka ne zeli rat,
Koji svake noci vojevash.
Bachena u reku iz svojeg oka,
Svake noci sve manje isplivavas.
Slutim gde stoje tvoje ochi,
Gde je pochetak reke koja nosi,
I znam zasto se topis,
Namerno sebe sakrivash.
Slushao sam
Pazljivo prislonio uvo na tvoje grudi,
Tvoje srce, u tom mraku koji nosish
Usnilo je, i u snu vijalo leptire,
Rodjene ochima onoga ko te budi.
Video sam svoj smeh na tvojim usnama,
Izvajan iz praznine koju delimo,
Ti si klizila niz prozorska okna,
Porasla u drveca, kape sneznih planina,
Sa ljubavlju u ochima,
Nestajala si sa vozovima.
Skoro sam glavom klonuo i zaboravio,
Da je ceo svet samo pozornica
Na kojoj milioni precesto dele ulogu,
I da su jutra, nebu svaka ista,
I da je umetnost srca
Ponavljajuci se, otupljujuca,
Odumiruca.
Negde na tvom licu,
Na malecnim obrazima,
Zvezdama u ochima,
I malecnom nosicu,
Mogao sam da procitam
Tvojeg bica poruku
Koja je zvonila mojim mislima.
Uhvatio sam tvoju ruku, i korenima
Pritisnusmo zemlju kao niko do sada.
5.jun2009
where?
-Oh that silence had no name,
Neither the darkness that wrap?d it,
Neither the dread walking lame,
Neither the air around it.
I was standing in the midst
Oh the bleak'st night's wisp,
Shaded the north bridge in wist.
Heavy air formed thick mist.
In the darkness I were gazing,
Vainfully, like blind listening;
Tired eyes started dreaming,
I shook my head,
Trembling, fearing.
The cobbel stone is fairly hard and cold to touch,
It were screaming every time I tread it,
Why can't he scream one more song,
What caused the terror that dwelld 'n it?
Oh, the far sun, oh, the pale moon,
My feet have betrayed me,
My heart will soon
Soon see, the pond below me,
not tears, of divine nor men,
But red sprankled reflection in
My blooded eyes see omen.
Oh, but what is this resemblance my heart sees?
With every racing beat, like it speaks
To forlorn ages, unknown to me.
It understands every word silence yields.
And it throws all away in the billow dark,
Like it shields, this coil of mortality.
Oh, but jester was too much tired to see...
his grin overthrowning pain icy.
Reluctant for my heart, trying to escape,
My eyes turned away to the light now gray
of thick mist I inhaled away.
And grey was that day.
And grey streetlight threw a circle of light
Upon a drear scene of my memory,
From whence came a figure dressed in white.
There were but a minute of silence,
Within the air and within my heart,
And with nothing dying young,
Soon my heart spoke to me profane:
"Where?"
Alas, thus spake embroider of night:
-To but where do you run child?
-Into nothingness derived.
-Bring forth thy insignificance
-Upon stars carving thy path’s carpet.
"And with less hesitation than anger,
soon flew an answer to him, who knew."
Yes, I must admit, I often turn to the stars,
And in dark’s black I stand
Wondering wander, on paths bright.
"And the wee smile glanced upon him,
as his eyes gazed through me"
-But, to where will this thought lead?
-There will be none you to plead
-As you carry the wings of night,
-Flying, but to where life is slight.
"Now I stood brave and his talk carried"
In the absence of light is my heyday,
Enveloped by mercy and pray,
Such curled I shall stay.
-Thou really think that is the way?
-Can you see not you’re sent astray?
-Drifting with waves of winds, you are prey
-To the endless Time, the god of decay.
Once the flower blooms, it lives forever,
in the viewer’s aspect, there’s no gloom
And no grief of love severed.
-But the scene shifts, and darkness gave no hope;
-To the desolate heart, shrouded with cold.
-Be thy self-will’d, as much as you want,
-Yet thy bones will in solitude rot.
Thou hast opinions, yet provest none;
Wherefore irk thou my desolate sun?
Whereof spark thou, prophet beshuned?
-Haven’t you seen for what men is keen?
-They’re all washing hands, for sin to clean.
-And their bottomless pit of guilt
-releases the darkness to which you lean.
Your song is for the demons, of your own lonely night
Praise thy own words, into some other heart.
You vainly try to change smile into sigh.
-Did you wake with a sigh, and not a smile?
-Did you?
-This song is for your forgivness,
-To forgive yourself the death of your Child.
The Child never dies!
Unpour your lies!
The Child lives, and cries, and speaks, and smiles...
-...and writes? This Child with raven eyes?
-Be His pen blooded nails, and my heart canvas,
-Yet, it seems it cannot carve anything,
-but sigh against smile, and death nigh.
Unwanted pity! Stay astray!
You could never understand
Hope of night and pray.
-Did you pray, watching the sun dive,
-Into the raven night full of lies?
-Did you lived to see the other end of night?
-Will you have pity for reaper’s cries?
Maybe I am here trodden by time,
May be grim the outcome,
But ne’er was battle fought in vain.
-I pity ye, for you are like others...
-Crying in darkness.
Not my soul, but my tears...
-...glides to the God’s ghyle?
...Down to the black abyss...
-...and you not?
Oh, the smile, the unwanted treason!
Now kneel, Pandora, ye impairst my reason!
I shall tell what you dearly try to hear,
for my shell is broken with the aptness of your token.
Yes! Blank is the canvas, which I with blank fill
Yes! My hands do turn these smiles into grey,
Oh yes! And in this rejoice I do feel.
Painting black with white,
Bleaching what has been done.
-But not to forgive what you forget?
-Pushing away what lays so close yet?
Take your mirror to where ye came.
In world of no remorse I feel no pain.
-But you still beg to be forgiven.
A lie! sheathe yer tounge for it tells not what skin outside lets.
-Oh?! And why on the bridge you stand?
-What do you think, of whom this shade before you might be?
" The rain started and now I see"
"One lightning shined the face infront of me"
"No! It was not me! Nor was my dead father, nor any of thee who in shade lurkst me"
"That face so strangly have seemed, but as I gazed more deeply in it I've seen;
My own days of yore, that innocence hath bore."
Defeated I stand here, and beg thee,
Don't look me with your eyes wee,
remove this our weal, I don't need blame to shear, I long 'ere bear it.
Please, you have ceased to be, now, leave.
"So He turned to darkness, and with no footsteps, his marks night has shrouded. "
So, this is me.
Even the light above now I cannot see.
Maybe I should lay here.
Yes! Lay here!
------------------------------------------------07.09.2005
Neither the darkness that wrap?d it,
Neither the dread walking lame,
Neither the air around it.
I was standing in the midst
Oh the bleak'st night's wisp,
Shaded the north bridge in wist.
Heavy air formed thick mist.
In the darkness I were gazing,
Vainfully, like blind listening;
Tired eyes started dreaming,
I shook my head,
Trembling, fearing.
The cobbel stone is fairly hard and cold to touch,
It were screaming every time I tread it,
Why can't he scream one more song,
What caused the terror that dwelld 'n it?
Oh, the far sun, oh, the pale moon,
My feet have betrayed me,
My heart will soon
Soon see, the pond below me,
not tears, of divine nor men,
But red sprankled reflection in
My blooded eyes see omen.
Oh, but what is this resemblance my heart sees?
With every racing beat, like it speaks
To forlorn ages, unknown to me.
It understands every word silence yields.
And it throws all away in the billow dark,
Like it shields, this coil of mortality.
Oh, but jester was too much tired to see...
his grin overthrowning pain icy.
Reluctant for my heart, trying to escape,
My eyes turned away to the light now gray
of thick mist I inhaled away.
And grey was that day.
And grey streetlight threw a circle of light
Upon a drear scene of my memory,
From whence came a figure dressed in white.
There were but a minute of silence,
Within the air and within my heart,
And with nothing dying young,
Soon my heart spoke to me profane:
"Where?"
Alas, thus spake embroider of night:
-To but where do you run child?
-Into nothingness derived.
-Bring forth thy insignificance
-Upon stars carving thy path’s carpet.
"And with less hesitation than anger,
soon flew an answer to him, who knew."
Yes, I must admit, I often turn to the stars,
And in dark’s black I stand
Wondering wander, on paths bright.
"And the wee smile glanced upon him,
as his eyes gazed through me"
-But, to where will this thought lead?
-There will be none you to plead
-As you carry the wings of night,
-Flying, but to where life is slight.
"Now I stood brave and his talk carried"
In the absence of light is my heyday,
Enveloped by mercy and pray,
Such curled I shall stay.
-Thou really think that is the way?
-Can you see not you’re sent astray?
-Drifting with waves of winds, you are prey
-To the endless Time, the god of decay.
Once the flower blooms, it lives forever,
in the viewer’s aspect, there’s no gloom
And no grief of love severed.
-But the scene shifts, and darkness gave no hope;
-To the desolate heart, shrouded with cold.
-Be thy self-will’d, as much as you want,
-Yet thy bones will in solitude rot.
Thou hast opinions, yet provest none;
Wherefore irk thou my desolate sun?
Whereof spark thou, prophet beshuned?
-Haven’t you seen for what men is keen?
-They’re all washing hands, for sin to clean.
-And their bottomless pit of guilt
-releases the darkness to which you lean.
Your song is for the demons, of your own lonely night
Praise thy own words, into some other heart.
You vainly try to change smile into sigh.
-Did you wake with a sigh, and not a smile?
-Did you?
-This song is for your forgivness,
-To forgive yourself the death of your Child.
The Child never dies!
Unpour your lies!
The Child lives, and cries, and speaks, and smiles...
-...and writes? This Child with raven eyes?
-Be His pen blooded nails, and my heart canvas,
-Yet, it seems it cannot carve anything,
-but sigh against smile, and death nigh.
Unwanted pity! Stay astray!
You could never understand
Hope of night and pray.
-Did you pray, watching the sun dive,
-Into the raven night full of lies?
-Did you lived to see the other end of night?
-Will you have pity for reaper’s cries?
Maybe I am here trodden by time,
May be grim the outcome,
But ne’er was battle fought in vain.
-I pity ye, for you are like others...
-Crying in darkness.
Not my soul, but my tears...
-...glides to the God’s ghyle?
...Down to the black abyss...
-...and you not?
Oh, the smile, the unwanted treason!
Now kneel, Pandora, ye impairst my reason!
I shall tell what you dearly try to hear,
for my shell is broken with the aptness of your token.
Yes! Blank is the canvas, which I with blank fill
Yes! My hands do turn these smiles into grey,
Oh yes! And in this rejoice I do feel.
Painting black with white,
Bleaching what has been done.
-But not to forgive what you forget?
-Pushing away what lays so close yet?
Take your mirror to where ye came.
In world of no remorse I feel no pain.
-But you still beg to be forgiven.
A lie! sheathe yer tounge for it tells not what skin outside lets.
-Oh?! And why on the bridge you stand?
-What do you think, of whom this shade before you might be?
" The rain started and now I see"
"One lightning shined the face infront of me"
"No! It was not me! Nor was my dead father, nor any of thee who in shade lurkst me"
"That face so strangly have seemed, but as I gazed more deeply in it I've seen;
My own days of yore, that innocence hath bore."
Defeated I stand here, and beg thee,
Don't look me with your eyes wee,
remove this our weal, I don't need blame to shear, I long 'ere bear it.
Please, you have ceased to be, now, leave.
"So He turned to darkness, and with no footsteps, his marks night has shrouded. "
So, this is me.
Even the light above now I cannot see.
Maybe I should lay here.
Yes! Lay here!
------------------------------------------------07.09.2005
two
Waste ye not, not one drop,
drink my red, with your eyes
where doth once love abide.
Haste me not, for I’ll fall,
across this life, a lost soul,
in my body my love grows old.
Grow shall not, not one rose,
for garden I’ve sacrificed,
for moss and mold.
But rise from ashes
Phoenix fiery and bold!
And not one, but two,
Both in their loves scold,
Return to fulfil the prophecy untold:
Two become one, stronger than before.
drink my red, with your eyes
where doth once love abide.
Haste me not, for I’ll fall,
across this life, a lost soul,
in my body my love grows old.
Grow shall not, not one rose,
for garden I’ve sacrificed,
for moss and mold.
But rise from ashes
Phoenix fiery and bold!
And not one, but two,
Both in their loves scold,
Return to fulfil the prophecy untold:
Two become one, stronger than before.
sleep
Rejoice of life
Escapes my mind
When I close my eyes
Many dreams do come
But they are so empty
Without the color of your eyes.
Deprived, beyond words to describe.
I bethink myself
Laying down to rest
Knowing tomorrow comes another day,
But my eyes are colored gray
And in this moment
Entrapped by my hand
I shall stay.
Until another day.
Escapes my mind
When I close my eyes
Many dreams do come
But they are so empty
Without the color of your eyes.
Deprived, beyond words to describe.
I bethink myself
Laying down to rest
Knowing tomorrow comes another day,
But my eyes are colored gray
And in this moment
Entrapped by my hand
I shall stay.
Until another day.
heh
Throughout a journey,
Where all of colours break,
Upon that place on a mirror,
Where no shadows dance;
Therein lies concealed our fate,
Torn apart between our love and hate.
As our hands yearn to sway
This rue of leaning left, leaning right
And as our hearts believe
That we drink of life's spring;
That sudden straw, so relentless
Left ourselves sole, to mercy
Of nothingness.
Where all of colours break,
Upon that place on a mirror,
Where no shadows dance;
Therein lies concealed our fate,
Torn apart between our love and hate.
As our hands yearn to sway
This rue of leaning left, leaning right
And as our hearts believe
That we drink of life's spring;
That sudden straw, so relentless
Left ourselves sole, to mercy
Of nothingness.
garden
Pale moonlight caresses perfect landscape of death
Moss covers long drain’d well
Withered white roses and your hand
A pond of red under your head
Reflects the Moon’s face ever sad.
I enter with winds this forsaken place where time does not dwells
With short pace my eyes scry
beauty of a pale face, death from me deprived
Warm hand of wind embraces tears on my face
That will not dry
Not for all these years to face.
Feebled from injustice the time has done
Full of acrimony my mouths shout
“What is this place of lie?”
“Where can eternity die?”
In seasoned weed I repose my sigh
On earth by blood drenched my head lay.
And my tortured eyes see sky that’s grey
Dreadful silence presses me with it’s weight
I now regret I didn’t kept her eyes so gay.
All this I had betrayed...
(It doesn’t marvel me this flower holds for me hate)
Lying down in centre of this strange garden
My eyes start to wander, full of woe
Scouting a yew, from the days of yore
And it’s bark my love, and my own name wore
Like an old with time downed ward
Soon I uprose to wander this strange paths of garden
Such stillness can describe no poet
And the gray sky beclouded
I tread paths of leaves golden
And all trees seem by time rotten.
Their shadow upon my face (pale light) held’d
I leave...
2005
Moss covers long drain’d well
Withered white roses and your hand
A pond of red under your head
Reflects the Moon’s face ever sad.
I enter with winds this forsaken place where time does not dwells
With short pace my eyes scry
beauty of a pale face, death from me deprived
Warm hand of wind embraces tears on my face
That will not dry
Not for all these years to face.
Feebled from injustice the time has done
Full of acrimony my mouths shout
“What is this place of lie?”
“Where can eternity die?”
In seasoned weed I repose my sigh
On earth by blood drenched my head lay.
And my tortured eyes see sky that’s grey
Dreadful silence presses me with it’s weight
I now regret I didn’t kept her eyes so gay.
All this I had betrayed...
(It doesn’t marvel me this flower holds for me hate)
Lying down in centre of this strange garden
My eyes start to wander, full of woe
Scouting a yew, from the days of yore
And it’s bark my love, and my own name wore
Like an old with time downed ward
Soon I uprose to wander this strange paths of garden
Such stillness can describe no poet
And the gray sky beclouded
I tread paths of leaves golden
And all trees seem by time rotten.
Their shadow upon my face (pale light) held’d
I leave...
2005
zivite
Zalite svoje mrtve, bedni ljudi, tako izgledate jadnije. Zalite.
I nosite ih, tu, negde u svojoj dusi, kao naocnjaci da ne vidite sunce.
U svaku stvar na ovom svetu, urezite datume, inicijale, postavite svecu,
Oznacite, i kazite: U ovome sam trazio srecu. A onda placite kada izgubite.
Tako ste dobri u tome, kroz mrtve zalite svoju nesrecu,
I lijete suza potoke, sto kad-tad presuhnu,
Imate secanja, ali i secanja na secanja utihnu,
Zato sto po prirodi ne mozete zatvoriti oci zivotu.
Zar vasa ljubav ne ume preci tu granicu?
Ono sto vidite, osetite, pojmite... Gadite mi se.
Kao kakav mesar, zabadate krvolocno kuku
I kacite pojmove koje ne razumete. Vi zidate u egu.
Transcendujete samo dok imate, a imate sve, iako gubite;
I bolesnicki samo za trenutak zivite, sto kad umre, ozivljavate.
U blatu se koprcate, a sanjate nebo, i zalite se,
Sto zvezde na zemlji nisu, da ih uzmete, i nekome u oko stopite.
Vi, sto ljubav pojmite samo dok primate,
Zarad vas zlatno sunce ima tuzne odore,
Dok zalazi iza horizonta,
Tuga ce nestati kada mrak udje.
Vi sto primate, vi najvise i zivite, iza mrtve senke koju zalite,
Ali ljubav, ako je to ono na sta ciljate, ona sama nije zivljenje.
Ne oplakujte nedostatak, trazite ga, hiljadu puta umrite, dok ne naucite da
Zivite.
April 7, 2009
I nosite ih, tu, negde u svojoj dusi, kao naocnjaci da ne vidite sunce.
U svaku stvar na ovom svetu, urezite datume, inicijale, postavite svecu,
Oznacite, i kazite: U ovome sam trazio srecu. A onda placite kada izgubite.
Tako ste dobri u tome, kroz mrtve zalite svoju nesrecu,
I lijete suza potoke, sto kad-tad presuhnu,
Imate secanja, ali i secanja na secanja utihnu,
Zato sto po prirodi ne mozete zatvoriti oci zivotu.
Zar vasa ljubav ne ume preci tu granicu?
Ono sto vidite, osetite, pojmite... Gadite mi se.
Kao kakav mesar, zabadate krvolocno kuku
I kacite pojmove koje ne razumete. Vi zidate u egu.
Transcendujete samo dok imate, a imate sve, iako gubite;
I bolesnicki samo za trenutak zivite, sto kad umre, ozivljavate.
U blatu se koprcate, a sanjate nebo, i zalite se,
Sto zvezde na zemlji nisu, da ih uzmete, i nekome u oko stopite.
Vi, sto ljubav pojmite samo dok primate,
Zarad vas zlatno sunce ima tuzne odore,
Dok zalazi iza horizonta,
Tuga ce nestati kada mrak udje.
Vi sto primate, vi najvise i zivite, iza mrtve senke koju zalite,
Ali ljubav, ako je to ono na sta ciljate, ona sama nije zivljenje.
Ne oplakujte nedostatak, trazite ga, hiljadu puta umrite, dok ne naucite da
Zivite.
April 7, 2009
zamishljenom prijatelju
Prichao sam na ulici sa drugom, stajali smo sami, a ljudi su oko nas prolazili, i zapitah se, zashto li ja ovde sada stojim?
Prichao je tu, na ulici, moj drug. Mozda je i spominjao druge, gde bi mi njihovi zivoti kroz secanje projurili, kao voz kakvi.
Sve jedno je ko istu prichu pricha, u njihovim ochima vidim da ne vide na meni ono shto im izlazi iz usta.
I tu nastaje jaz, a u meni opet – razocaranje. Kuda li se njihov voz zaputio? I zashto ja u sred divljine stojim i gledam vozove?
Da li sam i ja nekad mogao menjati dushu za taj “normalni zivot”? Za taj osecaj koji imaju oni shto predamnom stoje, i govore mi neshto svoje, shto bih ja morao da ponovim, oslikam u ochima, budem deo toga?
Jesu li to putevi?
Oni koje oni hodaju, i oni pred kojima sam stajao, kojima sam okrenuo glavu?
Chikam te choveche, izusti rech koju nisi sagradio od blata i zemlje, izusti pojam shto ne postoji, onaj pojam koji te tvori.
I tada, moj prijatelju, zar nije logichno da ono shto radja sebe se vraca sebi samom?
Tvoje rechi se nikad nisu vratile, i izgubio si staro poverenje napravljeno u danima kada je cucla zamenila sise.
I zato ti vidim u ochima, tog deteta u tebi - iskrivljeno lice, kao kakvim prepadom deformisano, a zapravo ga je zlato u reci potopljeno menjalo.
Rastao si, a dok si sve vishe rastao, ti si u stvari umirao.
Umirao si svaki put kada u rechima izustish bilo koji pojam – a da ti glas ne zadrhti.
Ne znam samo zashto se chudish, kad si znao prijatelju, koliko si mali, i znao si da to svesno zaboravljash ne bi li u sebi izgradio ono chime se uljuljkavash.
Prichao sam sa drugom na ulici, valjda je to bio on, mozda je to bila senka sveta, a ljudi su oko nas prolazili, i iako su svi lichili na njega, zapitah se, zashto ja ovde stojim?
Prichao je tu, na ulici – moj drug. Definitivno je spominjao druge.
Samo su se u prichi njegovoj svi zivoti na jedan sveli, pa sam se zapitao – nekako normalno –
da li sam ja jedini shto na ulici sa zamishljenim prijateljom pricha?
13.5.2009
Prichao je tu, na ulici, moj drug. Mozda je i spominjao druge, gde bi mi njihovi zivoti kroz secanje projurili, kao voz kakvi.
Sve jedno je ko istu prichu pricha, u njihovim ochima vidim da ne vide na meni ono shto im izlazi iz usta.
I tu nastaje jaz, a u meni opet – razocaranje. Kuda li se njihov voz zaputio? I zashto ja u sred divljine stojim i gledam vozove?
Da li sam i ja nekad mogao menjati dushu za taj “normalni zivot”? Za taj osecaj koji imaju oni shto predamnom stoje, i govore mi neshto svoje, shto bih ja morao da ponovim, oslikam u ochima, budem deo toga?
Jesu li to putevi?
Oni koje oni hodaju, i oni pred kojima sam stajao, kojima sam okrenuo glavu?
Chikam te choveche, izusti rech koju nisi sagradio od blata i zemlje, izusti pojam shto ne postoji, onaj pojam koji te tvori.
I tada, moj prijatelju, zar nije logichno da ono shto radja sebe se vraca sebi samom?
Tvoje rechi se nikad nisu vratile, i izgubio si staro poverenje napravljeno u danima kada je cucla zamenila sise.
I zato ti vidim u ochima, tog deteta u tebi - iskrivljeno lice, kao kakvim prepadom deformisano, a zapravo ga je zlato u reci potopljeno menjalo.
Rastao si, a dok si sve vishe rastao, ti si u stvari umirao.
Umirao si svaki put kada u rechima izustish bilo koji pojam – a da ti glas ne zadrhti.
Ne znam samo zashto se chudish, kad si znao prijatelju, koliko si mali, i znao si da to svesno zaboravljash ne bi li u sebi izgradio ono chime se uljuljkavash.
Prichao sam sa drugom na ulici, valjda je to bio on, mozda je to bila senka sveta, a ljudi su oko nas prolazili, i iako su svi lichili na njega, zapitah se, zashto ja ovde stojim?
Prichao je tu, na ulici – moj drug. Definitivno je spominjao druge.
Samo su se u prichi njegovoj svi zivoti na jedan sveli, pa sam se zapitao – nekako normalno –
da li sam ja jedini shto na ulici sa zamishljenim prijateljom pricha?
13.5.2009
Probudi se
Probudi se. Zar ne znash da si usnio, moram li te uljuljkivati da bi me chuo?
Probudi se.
Ne zbog potrebe za istinom, niti radi samog sebe.
Svi smo mi zaspali, raznesheni vetrom iz obliznjeg proplanka, survani niz stene, bacheni na pesak kraj mora, da se igramo plime i oseke.
Davati i uzimati. Uticati i sebe promeniti.
Probudi se, zarad te, trece sile, one shto stoji, i nikud ne ide.
Svet je tako krt, krhko je i znanje, ceo svet stoji na par pilara, savrsheno izbalansiran, sagradjen od stakla.
Probudi se sada, jer ti shapucem na uvo razloge.
Probudi se.
Pogledaj i postani drvo u praznini, postani svetov san.
Moram li te uljuljkivati da bi osetio ove rechi?
Pricahti bajku kao malom detetu, gde pravda vidi uz pomoc shtapa, gde su ljudi beloglavi sup, male pege na hijeni?
Zar nisi vec dugo slushao tu prichu, zar ne osecash na kapcima tezinu?
Skupila se kao jutarnja rosa, niz list.
Pobedi gravitaciju, otvori ochi, ako smesh.
Zar ne znash skrivenu automatizaciju?
Sve u tebi je zaspalo, osim ovih rechi.
Probudi se.
Ti barem imash pomagala kojim umesh da spavash, one su ti izvukle iz grudi pristanak da sanjash, i u snu da ih tvorish.
Pa gde ti onda stojish?
Probudi se.
Pronadji svoje ime, kao otelotvorenje te trece sile.
Razbij okove ovog sveta – iluzije. Sve, nije platno po kojem crno-bele senke igraju, niti boje zaista gushe ili istichu jedne druge.
Postoji samo jedna boja. Jedna istinska, kao i sve, sanjash.
Probudi se.
Mozda umor zaista pobedjuje?
Dan kada sve bude prazno, probudicesh se.
I necesh ni primetiti, ali opet zaspacesh, javu spojiti u san.
Probudi se.
Ne zbog potrebe za istinom, niti radi samog sebe.
Svi smo mi zaspali, raznesheni vetrom iz obliznjeg proplanka, survani niz stene, bacheni na pesak kraj mora, da se igramo plime i oseke.
Davati i uzimati. Uticati i sebe promeniti.
Probudi se, zarad te, trece sile, one shto stoji, i nikud ne ide.
Svet je tako krt, krhko je i znanje, ceo svet stoji na par pilara, savrsheno izbalansiran, sagradjen od stakla.
Probudi se sada, jer ti shapucem na uvo razloge.
Probudi se.
Pogledaj i postani drvo u praznini, postani svetov san.
Moram li te uljuljkivati da bi osetio ove rechi?
Pricahti bajku kao malom detetu, gde pravda vidi uz pomoc shtapa, gde su ljudi beloglavi sup, male pege na hijeni?
Zar nisi vec dugo slushao tu prichu, zar ne osecash na kapcima tezinu?
Skupila se kao jutarnja rosa, niz list.
Pobedi gravitaciju, otvori ochi, ako smesh.
Zar ne znash skrivenu automatizaciju?
Sve u tebi je zaspalo, osim ovih rechi.
Probudi se.
Ti barem imash pomagala kojim umesh da spavash, one su ti izvukle iz grudi pristanak da sanjash, i u snu da ih tvorish.
Pa gde ti onda stojish?
Probudi se.
Pronadji svoje ime, kao otelotvorenje te trece sile.
Razbij okove ovog sveta – iluzije. Sve, nije platno po kojem crno-bele senke igraju, niti boje zaista gushe ili istichu jedne druge.
Postoji samo jedna boja. Jedna istinska, kao i sve, sanjash.
Probudi se.
Mozda umor zaista pobedjuje?
Dan kada sve bude prazno, probudicesh se.
I necesh ni primetiti, ali opet zaspacesh, javu spojiti u san.
poklanjam ti marijana
Poklanjam ti kishu
i oblake tamne
Shto sjaj sunca brishu
poklanjam ti moje dane.
Poklanjam ti vazduh moj
I u vazduhu osamu
Tu samocu kojoj
Marijana je ime.
Poklanjam ti sve shto imam
A nemam nishta osim
Onoga shto kroz ova slova ti dam
A znam da ne zelish da ti ih dam, osim...
Vracam ti nazad kishu
i oblake tamne
Shto sjaj sunca brishu
Vracam ti izgubljene dane.
vracam ti vazduh tvoj
I u vazduhu osamu
tu samocu kojoj Marijana je ime. (Marijana je ime)
vracam ti sve shto imam
A nemam nishta osim
Onoga shto kroz ova slova ti dam
A znam da ne zelish da ti ih dam, osim...
nanosim ti bol, vracam ti nazad onaj deo tebe
Onaj shto ne zeleh da upoznam, onaj shto ne moze da voli mene.
-26.V 2003
i oblake tamne
Shto sjaj sunca brishu
poklanjam ti moje dane.
Poklanjam ti vazduh moj
I u vazduhu osamu
Tu samocu kojoj
Marijana je ime.
Poklanjam ti sve shto imam
A nemam nishta osim
Onoga shto kroz ova slova ti dam
A znam da ne zelish da ti ih dam, osim...
Vracam ti nazad kishu
i oblake tamne
Shto sjaj sunca brishu
Vracam ti izgubljene dane.
vracam ti vazduh tvoj
I u vazduhu osamu
tu samocu kojoj Marijana je ime. (Marijana je ime)
vracam ti sve shto imam
A nemam nishta osim
Onoga shto kroz ova slova ti dam
A znam da ne zelish da ti ih dam, osim...
nanosim ti bol, vracam ti nazad onaj deo tebe
Onaj shto ne zeleh da upoznam, onaj shto ne moze da voli mene.
-26.V 2003
pishceva ruka
Josh jedan sumrak, gasnu vatreni oblaci nad glavom, iza prozora metalne kutije, neki nepoznati ljudi mi uzvikuju ime, stoje tu, dovoljno dugo da na oblaku promene boje, nestaju brzo, nosheni bukom sa kojom su doshli.
Ali sunce iza dva stakla josh uvek zalazi. I odlutaju mi ochi tako, iza neke zgrade, drveta magle, i vidim tada sakrivenu daljinu shto sa mrakom dolazi.
I taj trenutak dobro poznat, smiraj dana, ptica u tishini prelece nebo, chudni otirach za tugu je moja koza, dok se tuga polako penje ka srcu, zaustavih dah i postavljam pitanje:
Zarad koga pisac opisuje daljine?
Sunce se lomi na liniji, plameno zlatnim obasjava krila jednoj vrani.
Suvog i prljavog kljuna, ali opet velichanstveno slobodi ruke shiri, i stoji tamo negde, na vrhu jablana, odakle su ljudi kao mravi, i sivom glavom kratke pokrete u promatranju pravi.
Kao da nadgleda mehanizaciju stvari, kao da odobrava plamenu da gori.
Vranina kruna je njen tron, a tron su duboko zariveni koreni.
I dok bezoblichna kao utvara u utvari sedi, dopushta da jablana cheshljaju vetrovi.
Pisac ima oblik samo kroz rechi, beskrajno klupko razmotavajuci...
Uvek jedno isto ozivljavajuci.
Tuga radi tuge, daljina za daljine – to pishcheva ruka sama pishe
Ali sunce iza dva stakla josh uvek zalazi. I odlutaju mi ochi tako, iza neke zgrade, drveta magle, i vidim tada sakrivenu daljinu shto sa mrakom dolazi.
I taj trenutak dobro poznat, smiraj dana, ptica u tishini prelece nebo, chudni otirach za tugu je moja koza, dok se tuga polako penje ka srcu, zaustavih dah i postavljam pitanje:
Zarad koga pisac opisuje daljine?
Sunce se lomi na liniji, plameno zlatnim obasjava krila jednoj vrani.
Suvog i prljavog kljuna, ali opet velichanstveno slobodi ruke shiri, i stoji tamo negde, na vrhu jablana, odakle su ljudi kao mravi, i sivom glavom kratke pokrete u promatranju pravi.
Kao da nadgleda mehanizaciju stvari, kao da odobrava plamenu da gori.
Vranina kruna je njen tron, a tron su duboko zariveni koreni.
I dok bezoblichna kao utvara u utvari sedi, dopushta da jablana cheshljaju vetrovi.
Pisac ima oblik samo kroz rechi, beskrajno klupko razmotavajuci...
Uvek jedno isto ozivljavajuci.
Tuga radi tuge, daljina za daljine – to pishcheva ruka sama pishe
pesnik
Kada je pesnik zeleo da zapise lepotu, kretajuci se kroz bastu,
Plameno pero bi progorelo papir, shvatio je, da moze da je zapise samo u vazduhu.
Hitrim pokretima, bojio je vazduh, i sa par bistrih reci, obuhvati celu bastu.
Ali kod grudi napravi rez mali, da najlepsi cvet u basti u crveno oboji.
I sve bese u skladu, okolo potoci su potekli, a umorni pesnik da se odmori je legao u travu.
Ali sutradan, kad se probudi, u basti se sva lepota skrila, i kada bi zeleo da je dotakne i oseti,
tuga bi u njemu svoju mrezu spustila.
Travke behu samo travke sto se njisu na vetru, i lisce zeleno, nekako je nespretno drvo odenulo.
Pruzio je ruku ka potocima, ka svom srcu da izvadi plameno pero,
ali vesti lopov, mu je uzeo i poslednju vatru, mastilo u njemu.
Stade tada lutati bastom, prizivajuci:
Izadji, ne krij se iza prolecnog cveta, u slobodi horizonta, ili igri deteta.
Izadji iz tih skrovista, i pojavi se odakle si nestala, postani u vazduhu.
Ti jesi vetar na jablanovom osmehu, moji otkucaji u noci srca, kao kisa na staklu.
Zasto zelis biti ptica u vazduhu, zar ti nisu dovoljni ovi brodovi na papiru,
zlatno Sunce sto zalazi, pesak ispod mora, a mora u nebu?
Lepoto, izadji, postani, stani i kazi svoje ime, znas da je ono u srcu zivota,
a najlepsi cvet u mojoj basti, izadji, i postani, znam ti lice, Ruzo, obojio sam te svojom krvlju,
jedino tebe u celoj mojoj basti. Najlepsi si poklon u ovom poklonu za tebe,
zasto pokusavas od mene svoje lice da skrijes? Ljubav bez tebe nema formu,
i svi plodovi cekaju tebe u basti, izadji, jer ti jesi ljubav, pojavi se.
Ti teras pesnika da pise na papiru, ono sto moze postojati samo u tebi, u vazduhu.
Izadji, jer zelim ti sa usana popiti lepotu, i napojiti srce staro tvojim izvorom mladosti.
Da bih mogao zapisati svu slobodu, za koju znam da postoji, video sam je, dana kada u snu
zaplovih u tvom oku.
Izadji, pojavi se, i po prvi put mi reci ime, jer bez tvojih reci sunce se nece dici. Pojavi se.
Plameno pero bi progorelo papir, shvatio je, da moze da je zapise samo u vazduhu.
Hitrim pokretima, bojio je vazduh, i sa par bistrih reci, obuhvati celu bastu.
Ali kod grudi napravi rez mali, da najlepsi cvet u basti u crveno oboji.
I sve bese u skladu, okolo potoci su potekli, a umorni pesnik da se odmori je legao u travu.
Ali sutradan, kad se probudi, u basti se sva lepota skrila, i kada bi zeleo da je dotakne i oseti,
tuga bi u njemu svoju mrezu spustila.
Travke behu samo travke sto se njisu na vetru, i lisce zeleno, nekako je nespretno drvo odenulo.
Pruzio je ruku ka potocima, ka svom srcu da izvadi plameno pero,
ali vesti lopov, mu je uzeo i poslednju vatru, mastilo u njemu.
Stade tada lutati bastom, prizivajuci:
Izadji, ne krij se iza prolecnog cveta, u slobodi horizonta, ili igri deteta.
Izadji iz tih skrovista, i pojavi se odakle si nestala, postani u vazduhu.
Ti jesi vetar na jablanovom osmehu, moji otkucaji u noci srca, kao kisa na staklu.
Zasto zelis biti ptica u vazduhu, zar ti nisu dovoljni ovi brodovi na papiru,
zlatno Sunce sto zalazi, pesak ispod mora, a mora u nebu?
Lepoto, izadji, postani, stani i kazi svoje ime, znas da je ono u srcu zivota,
a najlepsi cvet u mojoj basti, izadji, i postani, znam ti lice, Ruzo, obojio sam te svojom krvlju,
jedino tebe u celoj mojoj basti. Najlepsi si poklon u ovom poklonu za tebe,
zasto pokusavas od mene svoje lice da skrijes? Ljubav bez tebe nema formu,
i svi plodovi cekaju tebe u basti, izadji, jer ti jesi ljubav, pojavi se.
Ti teras pesnika da pise na papiru, ono sto moze postojati samo u tebi, u vazduhu.
Izadji, jer zelim ti sa usana popiti lepotu, i napojiti srce staro tvojim izvorom mladosti.
Da bih mogao zapisati svu slobodu, za koju znam da postoji, video sam je, dana kada u snu
zaplovih u tvom oku.
Izadji, pojavi se, i po prvi put mi reci ime, jer bez tvojih reci sunce se nece dici. Pojavi se.
oslika u metaforama
Oslikan u metaforama stoji, vishe eho nego chovek, zarobljen u zidovima
Od refleksije umoran, pogled pun lutanja, spushta niz zidove,
Na zidovima su tetovaze, oslikane modricama i ogrebotinama,
Dok srce u plamenu plache: “nije dovoljno!”
Bedni ciklus ponavljanja, samo-povredjivanja, po ledu valcera,
Dok se umorni kapci strahom sunca ne pochnu otvarati.
Zaustavite! Skoro da je pobegao koji otkucaj srca,
To je led shto puca, ubrzajte igru, otvorite plavu grobnicu.
Seo je na stolicu, i prstima teshkim, umornim, prelazio po platnu.
Polozene na kolenima, planine, reke, snezno jutro i ptice u jatu.
Sve njegove neizrechene rechi, blagi jecaji u srcu.
Sam svoj zatvorenik, zakljuchan vrednostima u sopstvenom srcu,
Secanja su mu vesla sa kojim pliva, dok otiche niz struju...
Zakljuchan u zidovima, hoce li uspeti da chuje shapat, igru kojom vrhovi jablana shapucu na vetru?
Probuditi iskru, zaspalog pesnika u srcu, vredi li?
Slushati, i slushati shapat jablana na vetru.
Jedina stvr na svetu. To je jedina stvar na svetu.
U ovom svetu, josh jedino vrana na vrhu jablana vidi ljude, i u njima srecu.
Od refleksije umoran, pogled pun lutanja, spushta niz zidove,
Na zidovima su tetovaze, oslikane modricama i ogrebotinama,
Dok srce u plamenu plache: “nije dovoljno!”
Bedni ciklus ponavljanja, samo-povredjivanja, po ledu valcera,
Dok se umorni kapci strahom sunca ne pochnu otvarati.
Zaustavite! Skoro da je pobegao koji otkucaj srca,
To je led shto puca, ubrzajte igru, otvorite plavu grobnicu.
Seo je na stolicu, i prstima teshkim, umornim, prelazio po platnu.
Polozene na kolenima, planine, reke, snezno jutro i ptice u jatu.
Sve njegove neizrechene rechi, blagi jecaji u srcu.
Sam svoj zatvorenik, zakljuchan vrednostima u sopstvenom srcu,
Secanja su mu vesla sa kojim pliva, dok otiche niz struju...
Zakljuchan u zidovima, hoce li uspeti da chuje shapat, igru kojom vrhovi jablana shapucu na vetru?
Probuditi iskru, zaspalog pesnika u srcu, vredi li?
Slushati, i slushati shapat jablana na vetru.
Jedina stvr na svetu. To je jedina stvar na svetu.
U ovom svetu, josh jedino vrana na vrhu jablana vidi ljude, i u njima srecu.
ne umem
Ne mogu da nadjem slova
Da ih stopim u pravu rec
Ne umem da zapishem smisao
Dostojnu tvoje senke,
Brzo poguzvam sve pokusaje.
Kratak se cini ritam reke,
Gubi trku protiv tvoje usne
Tvoj osmeh mi prkosi,
Svakom opisu u mojoj mneni.
Ti si nesto novo, ali opet prepoznatljivo
Jako su mi poznate, u tvom srcu baklje
I ta tuga dubine, kojoj nadenuh ime
U mraku prazne sobe.
Taj moj poraz u ovoj svesti
Rado bih nosio kao medalju
Da l’si antidot ili otrov novi,
Ne mogu da nadjem slova
Da te u epruvetu stopim.
Ne mogu naci reci, jer na neki nacin nov
Ti milis u mojoj kozi, drzis me budnim.
I kao svrab mali, izazivas svest.
Fizicki me slabis, prolaze besani dani
I premda sam ti otvorio vrata, ti jos ispred stojis
Eh, da mogu makar da ti izustim ime...
Roseanne, ne umem biti pesnik
Niti ti veselim ritmom skinuti tugu,
Ne umem ni uhvatiti tvoj bitak u vremenu
Sasvim nova, zaslepila si moju mnenu.
Voleo bih zaista, da si seme neke cudne biljke
Da mi pokrenes ovu, pod nogama zemlju,
Da novim koncem protkanim u goblenu,
Obojis prostor u boju sarenu.
Tada nece zanos doci do kraja,
Kao deca u igri, zauvek cemo trcati horizontu,
Osmehom kao gonici, gonicemo tisinu,
Tamo negde, pokraj starog javora,
Ja cu nestati u tvom blazenom osmehu.
I ponovo cemo disati, puni ljubavi,
Zadihani kao lasta u letu.
Ne mogu naci slova, sklopiti rec
Jer ti jesi u, kroz i sve,
Mala bozja statua,
Rasiri zlatna krila,
Ne stoj u letu.
16.april.2009
Da ih stopim u pravu rec
Ne umem da zapishem smisao
Dostojnu tvoje senke,
Brzo poguzvam sve pokusaje.
Kratak se cini ritam reke,
Gubi trku protiv tvoje usne
Tvoj osmeh mi prkosi,
Svakom opisu u mojoj mneni.
Ti si nesto novo, ali opet prepoznatljivo
Jako su mi poznate, u tvom srcu baklje
I ta tuga dubine, kojoj nadenuh ime
U mraku prazne sobe.
Taj moj poraz u ovoj svesti
Rado bih nosio kao medalju
Da l’si antidot ili otrov novi,
Ne mogu da nadjem slova
Da te u epruvetu stopim.
Ne mogu naci reci, jer na neki nacin nov
Ti milis u mojoj kozi, drzis me budnim.
I kao svrab mali, izazivas svest.
Fizicki me slabis, prolaze besani dani
I premda sam ti otvorio vrata, ti jos ispred stojis
Eh, da mogu makar da ti izustim ime...
Roseanne, ne umem biti pesnik
Niti ti veselim ritmom skinuti tugu,
Ne umem ni uhvatiti tvoj bitak u vremenu
Sasvim nova, zaslepila si moju mnenu.
Voleo bih zaista, da si seme neke cudne biljke
Da mi pokrenes ovu, pod nogama zemlju,
Da novim koncem protkanim u goblenu,
Obojis prostor u boju sarenu.
Tada nece zanos doci do kraja,
Kao deca u igri, zauvek cemo trcati horizontu,
Osmehom kao gonici, gonicemo tisinu,
Tamo negde, pokraj starog javora,
Ja cu nestati u tvom blazenom osmehu.
I ponovo cemo disati, puni ljubavi,
Zadihani kao lasta u letu.
Ne mogu naci slova, sklopiti rec
Jer ti jesi u, kroz i sve,
Mala bozja statua,
Rasiri zlatna krila,
Ne stoj u letu.
16.april.2009
malom drvetu
Znash li ko si, malecno drvo, znash li zemlju iz koje rastesh, vetrove sa kojim prichash, svestan li si da u tvojoj kori spavaju bubice?
Znash li malecno drvo? Poznajesh li seme kojim si poniklo, pozdravljash li ga suncem jutarnjim, i da li razmishljash o tome, da li su te nechije ruke rodile, ili si se stvorio tu, noshen vetrom?
Razmishljash li? Setish li se ponekad brace svoje, istog ploda, grane i kore, dok vetrom prichash sa drugima, ne vidish li sebe, malecno drvo, sebe u njima? Nije li tvoja senka u ovoj shumi, ista kao njihova?
Sanjash li malecno drvo? Plamenom suncu pruzene ruke, hoceshli nastaviti do kraja? Popiti prstima, jutarnje kapi rose, rashiriti zelene listove. Sanjash li drvce, dane prolecne, kada svim svojim ponosom, tvoji darovi – zamirisace?
Plachesh li malecni? Nakupljena secanja u srzi, suze koje kroz koru zele pobeci, zar ne postajesh i ti malecni godinama u sebi sve suvlji i suvlji? Svakim godom tugu sahraniti, i na njoj zidati, dok se ne urushi, ponovo, plachesh li malecni?
Smejesh li se malecni? Imash li svoj mir, u kojem srce pumpa zile, smeshish li se malecni, dok posmatrash potok kako zubori, dok znash da te priroda gozbi, udishesh li malecni?
Dajesh li? Umesh li iole dati ono shto uzimash, ne prisvajati, nego te shtake, da hoda – darovati? Hocesh li ikada izdisati vishe nego shto cesh udahnuti, popiti, osetiti? Malecni, hocesh li sebe dati onima koji te trebaju, onima koji su manji od tebe?
I umesh li malecno drvo, ziveti? Umesh li lice, svoj ovoj smrti okrenuti, i postati kao i tvoji roditelji, zauzeti svoje mesto na tom nebu na kojem sede, i sa kojeg silaze jablani? Umesh li postati, i opstati mali? Nije lako izgubiti sebe, ali umesh li, umesh li ziveti?
Hocesh li imati volje opstati? Suri vetrovi ti mogu grane polomiti, zega ce ti izbrazdati telo, tvoje vredno postace zlatno, zlato ce pojesti rdja, pa chak i tada, kada te napuste svi tvoji, kada padnu na zemlju – mrtvi, hocesh li nastaviti, snagu u sebi iz zemlje poznjati, hocesh li uspravno stajati? Umesh li?
Hocesh li se setiti? Da svi i jesu i nisu sami, da li cesh znati ochi otvoriti, i konachno shvatiti?
Da sva lepota sveta se slila u tu pticu, koja kruzi nebom, pleshe po vetru, mnogo vishlje, i u oku mnogo manje...
To je ta potreba svega shto dishe, ona leti u vazduhu iznad nas.
Ona grli i napaja tvoje korenje, zilama ti hrani prste, i boji zeleno.
Ona sachinjava tebe, od semena do potpale, gde svi shvatamo jedno.
Tvoje telo je njena crkva, ali tek uvod za hram koji ishte.
Od semena do potpale, ono shto jesmo prevazilazi nas same.
Znash li malecno drvo? Poznajesh li seme kojim si poniklo, pozdravljash li ga suncem jutarnjim, i da li razmishljash o tome, da li su te nechije ruke rodile, ili si se stvorio tu, noshen vetrom?
Razmishljash li? Setish li se ponekad brace svoje, istog ploda, grane i kore, dok vetrom prichash sa drugima, ne vidish li sebe, malecno drvo, sebe u njima? Nije li tvoja senka u ovoj shumi, ista kao njihova?
Sanjash li malecno drvo? Plamenom suncu pruzene ruke, hoceshli nastaviti do kraja? Popiti prstima, jutarnje kapi rose, rashiriti zelene listove. Sanjash li drvce, dane prolecne, kada svim svojim ponosom, tvoji darovi – zamirisace?
Plachesh li malecni? Nakupljena secanja u srzi, suze koje kroz koru zele pobeci, zar ne postajesh i ti malecni godinama u sebi sve suvlji i suvlji? Svakim godom tugu sahraniti, i na njoj zidati, dok se ne urushi, ponovo, plachesh li malecni?
Smejesh li se malecni? Imash li svoj mir, u kojem srce pumpa zile, smeshish li se malecni, dok posmatrash potok kako zubori, dok znash da te priroda gozbi, udishesh li malecni?
Dajesh li? Umesh li iole dati ono shto uzimash, ne prisvajati, nego te shtake, da hoda – darovati? Hocesh li ikada izdisati vishe nego shto cesh udahnuti, popiti, osetiti? Malecni, hocesh li sebe dati onima koji te trebaju, onima koji su manji od tebe?
I umesh li malecno drvo, ziveti? Umesh li lice, svoj ovoj smrti okrenuti, i postati kao i tvoji roditelji, zauzeti svoje mesto na tom nebu na kojem sede, i sa kojeg silaze jablani? Umesh li postati, i opstati mali? Nije lako izgubiti sebe, ali umesh li, umesh li ziveti?
Hocesh li imati volje opstati? Suri vetrovi ti mogu grane polomiti, zega ce ti izbrazdati telo, tvoje vredno postace zlatno, zlato ce pojesti rdja, pa chak i tada, kada te napuste svi tvoji, kada padnu na zemlju – mrtvi, hocesh li nastaviti, snagu u sebi iz zemlje poznjati, hocesh li uspravno stajati? Umesh li?
Hocesh li se setiti? Da svi i jesu i nisu sami, da li cesh znati ochi otvoriti, i konachno shvatiti?
Da sva lepota sveta se slila u tu pticu, koja kruzi nebom, pleshe po vetru, mnogo vishlje, i u oku mnogo manje...
To je ta potreba svega shto dishe, ona leti u vazduhu iznad nas.
Ona grli i napaja tvoje korenje, zilama ti hrani prste, i boji zeleno.
Ona sachinjava tebe, od semena do potpale, gde svi shvatamo jedno.
Tvoje telo je njena crkva, ali tek uvod za hram koji ishte.
Od semena do potpale, ono shto jesmo prevazilazi nas same.
ljubav
Ne radi se toliko o samoj reci, i ni u jednoj mojoj pesmi,
Ja znam da zaista nikad nece biti, ali one su samo
Bledi svedoci u meni, energije, cije cu ti ime tiho reci:
Ljubav.
Niti sto se pesnici pozivaju na “grudi bele”
Kutak usne, dubine tamnih oci,
Sve je to izlisno u onome sto ti zelim reci;
Zatvoriti svetlo u tebi, prosuti je kao kapi,
I gledati te kako nestajes, upijena u papir.
Ljubav, draga moja Ruzice, ljubav.
Ljubav nisu u grobnici prasnjave kosti,
Svele ruze su brsljen na ploci,
Kao velika senka Sunca, Ljubav na horizontu ne plovi,
Niti nas kao senka prati, ni na moru, ni na steni,
Nisu ni kipovi, ni sveca koja gori.
Draga moja Blazice, Ljubav ne postoji.
Jos manje kao secanje, covek je tako tvori.
Ljubav ne postoji.
Ali veruj mi kad ti kazem, da u ovoj pesmi postoji,
Ne moras je traziti, ona ce sama doci;
Ne moras je ni osetiti; kao seme, ona raste u tebi.
Ne zalivaj seme suzama.
Ja znam da zaista nikad nece biti, ali one su samo
Bledi svedoci u meni, energije, cije cu ti ime tiho reci:
Ljubav.
Niti sto se pesnici pozivaju na “grudi bele”
Kutak usne, dubine tamnih oci,
Sve je to izlisno u onome sto ti zelim reci;
Zatvoriti svetlo u tebi, prosuti je kao kapi,
I gledati te kako nestajes, upijena u papir.
Ljubav, draga moja Ruzice, ljubav.
Ljubav nisu u grobnici prasnjave kosti,
Svele ruze su brsljen na ploci,
Kao velika senka Sunca, Ljubav na horizontu ne plovi,
Niti nas kao senka prati, ni na moru, ni na steni,
Nisu ni kipovi, ni sveca koja gori.
Draga moja Blazice, Ljubav ne postoji.
Jos manje kao secanje, covek je tako tvori.
Ljubav ne postoji.
Ali veruj mi kad ti kazem, da u ovoj pesmi postoji,
Ne moras je traziti, ona ce sama doci;
Ne moras je ni osetiti; kao seme, ona raste u tebi.
Ne zalivaj seme suzama.
sreca je uopshte se ne roditi.
sreca je uopshte se ne roditi. Uopshte ne doci u ovaj shugavi svet, svet opterecen vaganjem dobrog i zlog, gde te neki morali u vidu nevidljivih zica svezuju, gde sam sopstveni zivot unasuprot svoj ovoj patnji uporno se probija kroz nju, praveci drugima josh patnje... kao kada prstom u jezeru napravimo liniju, koja napravi talase koji obore u vodu paprini brodic... i gde taj prst uporno pokushava u ochaju da ispravi potpoljeni brodic, koji je previshe nakvashen da bi opet sam stojao u vodi... Uvek ta prokleta zudnja za nechim poznatim, uvek taj prokleti ochajnik koji pokushava da ugura staro medju nove stvari, gde uporno se trudi da uglanca zaprljano... Ljudi, ljudi u stvari vole secanja... sa svakim chovekom/zenom (partnerom) kojeg upoznamo, mi u stvari samo pravimo secanja, grcamo u stezanju mishica od napora da napravimo zajednichko, da dva sveta priblizimo preko zajednichkih delatnosti... gledanje filmova, igranje igrica, shetnja po keju, parku, duvanje balonchica od sapunice.... izlasci.... svaka veza na pochetku bude ispunjena time, pravljenjem, kreacijama, kreacijama uspomena... Ljudi vole uspomene, ne vole ljude. A onda dolazi i otkljuchavanje kapija. Oni koji su pretrpeli neku nepravdu, njihove kapije su zakljuchane, i oni kao da traze kljuch, kao da zele da ih drugi otkljuchaju, imaju zelju da se otvore, ali nemaju dovoljno snage da razbiju neku svoju proshlost, neke svoje predrasude koje ih zakljuchavaju, pa grchevito ochekuju od drugih da ih otkljucha, da kazu pravu rech, uporno mimikrirajuci kljuch, oponashajuci reshenje, ali nemajuci glasa da ga kazu... Naravno, ne moze svako otkljuchati ono shto je zakljuchano. Vecini mi sami necemo dozvoliti da se priblize kapijama, uporno zavijajuci, rezeci na njih, praveci grimase... Predivnog li apsurda, kljuch ne lezi u njima, oni samo mogu da ga okrenu, kljuch lezi u nama, u tome da li mi mozemo da transformishemo dovoljno ochekivanja, potrebe, nas same... Slichno kao choveku obuchenom u oklop viteza, on vishe nije chovek, nego vitez. Jurishace na njega, i shto ga vishe smatraju vitezom, on ce sve vishe biti vitez, vitlajuci machem, koljuci i probadajuci druge svojim zardjalim machem.
Soba
Oslikane vrane na papiru, da li one slute ono shto jesu
Dok u sobi shire krila, u zidu one vide planinu, potoke, dolinu
Jarku slobodu u meni naslikanu, letele su nebom, samnom u kljunu.
U ovoj sobi.
Ja sam nishta.
Nedoluchno sunce se povlachi pred kishom, ko josh za vreme mari?
I u ponoc, i u podne, prazni plochnici i tihi ritam kishe.
Nikog da mi mir kvari, sem secanja u teshkom peru,
Prepuno crvenog mastila, krvari. Ali bara je premala, beo papir.
Ja sam nishta.
I josh jedan papir, stavljam na prashnjavu gomilu, u pokushaju.
Okrecem se, oslushkujuci ovu prazninu, gde vrane vechno polecu,
I mogu samo da naslutim jaz sveta - kao reke, mene i vrana izmedju.
Imam mir u tishini, ali ni jedna stvar u njoj ne daje srecu.
Gledao sam u reku.
Ja sam nishta.
Niz krivudavu reku teshki vetrovi prave kolonu; uci u nju necu.
U njoj zutoj, potopljeno zlato sija, daje reci smer i boju.
Rdja, ali u momentu kad razum fizike ga izbaci na obalu.
Sam, van reke, ne osecam se na obali slobodan. Jer
Ja sam sam nishta.
I ova reka, i obala, zakrvavljena vrana shto u krug leteshe
Jesu sklopljene, sa zida slike, ove moje sobe, paukove mreze.
Unutar same ove entropije, sve ono shto razara nepomichno stoji,
Vreme, ispleteno srebrnim nitima, spushta rdju na bleshtava usta humusa.
Ja sam nishta.
Unutar sebe stojim.
Napolju je toplo i pada kisha; iako pusta, pevala je ulica,
Ono shto povezuje svaku pesmu, slivalo se niz okna.
Ritam, rima, efemeralni svet kuca po mojim vratima,
Nikog da mi mir kvari, sem ova setna tishina...
u sobi bez zidova i vrata, ja sam zakljuchan, u onome shto odjekuje onim od chega jesam.
Pritisak mi nedvosmisleno dokazuje, ritam ove kishe, ja nisam,
I svakog novog jutra ja sunce ochekujem, i u tami ga gledam,
Gonjen Sunca htenjem, ali razuma pitanjem otrovanog, u tami ostajem vezan.
I uzimam prashnjavu gomilu na kojoj se vrana budno osmehuje,
I lepim prashnjave planine na tvrde zidove,
Odradjujem ponovo ritual, samo da bih podsetio sebe
Da ono shto mi je oduzeto, oteto, zelim da je veliki deo mene.
Unutar male rubikove kocke lepio sam svuda prashnjave potoke,
Same po sebi chiste, neukaljane, ali na svakoj mala barica crvene,
mojom krvlju otrovane boje.
kojom rukom se osmeh potoka prashnjavi,
Koji lanci vuku stvar iz stvari same po sebi?
To nisu moji dodiri, na zidu potoci teku hladni i veseli,
Niti su moje ochi, na Suncu se linija osmeha ne krivi,
Ne mogu biti ni ushi, vechan ritam srca u njima stoji.
Tu li je, u vazduhu, kao pogled kroz zavesu, ili je pak
Suvo, kao odraz u ogledalu?
Kada bih mogao sklopiti, sve po zidovima ove kocke, razapete slike,
I jednom rechenicom, povezati, spojiti, koje bih tada dobio ime?
Ime tuge.
Sopstveno ime.
Ako je ova soba tuga, onda Ja jesam;
Sve zajedno sa otezalim nogama i prekratkim rukama.
Forma sebe.
29.Mart 2009
Dok u sobi shire krila, u zidu one vide planinu, potoke, dolinu
Jarku slobodu u meni naslikanu, letele su nebom, samnom u kljunu.
U ovoj sobi.
Ja sam nishta.
Nedoluchno sunce se povlachi pred kishom, ko josh za vreme mari?
I u ponoc, i u podne, prazni plochnici i tihi ritam kishe.
Nikog da mi mir kvari, sem secanja u teshkom peru,
Prepuno crvenog mastila, krvari. Ali bara je premala, beo papir.
Ja sam nishta.
I josh jedan papir, stavljam na prashnjavu gomilu, u pokushaju.
Okrecem se, oslushkujuci ovu prazninu, gde vrane vechno polecu,
I mogu samo da naslutim jaz sveta - kao reke, mene i vrana izmedju.
Imam mir u tishini, ali ni jedna stvar u njoj ne daje srecu.
Gledao sam u reku.
Ja sam nishta.
Niz krivudavu reku teshki vetrovi prave kolonu; uci u nju necu.
U njoj zutoj, potopljeno zlato sija, daje reci smer i boju.
Rdja, ali u momentu kad razum fizike ga izbaci na obalu.
Sam, van reke, ne osecam se na obali slobodan. Jer
Ja sam sam nishta.
I ova reka, i obala, zakrvavljena vrana shto u krug leteshe
Jesu sklopljene, sa zida slike, ove moje sobe, paukove mreze.
Unutar same ove entropije, sve ono shto razara nepomichno stoji,
Vreme, ispleteno srebrnim nitima, spushta rdju na bleshtava usta humusa.
Ja sam nishta.
Unutar sebe stojim.
Napolju je toplo i pada kisha; iako pusta, pevala je ulica,
Ono shto povezuje svaku pesmu, slivalo se niz okna.
Ritam, rima, efemeralni svet kuca po mojim vratima,
Nikog da mi mir kvari, sem ova setna tishina...
u sobi bez zidova i vrata, ja sam zakljuchan, u onome shto odjekuje onim od chega jesam.
Pritisak mi nedvosmisleno dokazuje, ritam ove kishe, ja nisam,
I svakog novog jutra ja sunce ochekujem, i u tami ga gledam,
Gonjen Sunca htenjem, ali razuma pitanjem otrovanog, u tami ostajem vezan.
I uzimam prashnjavu gomilu na kojoj se vrana budno osmehuje,
I lepim prashnjave planine na tvrde zidove,
Odradjujem ponovo ritual, samo da bih podsetio sebe
Da ono shto mi je oduzeto, oteto, zelim da je veliki deo mene.
Unutar male rubikove kocke lepio sam svuda prashnjave potoke,
Same po sebi chiste, neukaljane, ali na svakoj mala barica crvene,
mojom krvlju otrovane boje.
kojom rukom se osmeh potoka prashnjavi,
Koji lanci vuku stvar iz stvari same po sebi?
To nisu moji dodiri, na zidu potoci teku hladni i veseli,
Niti su moje ochi, na Suncu se linija osmeha ne krivi,
Ne mogu biti ni ushi, vechan ritam srca u njima stoji.
Tu li je, u vazduhu, kao pogled kroz zavesu, ili je pak
Suvo, kao odraz u ogledalu?
Kada bih mogao sklopiti, sve po zidovima ove kocke, razapete slike,
I jednom rechenicom, povezati, spojiti, koje bih tada dobio ime?
Ime tuge.
Sopstveno ime.
Ako je ova soba tuga, onda Ja jesam;
Sve zajedno sa otezalim nogama i prekratkim rukama.
Forma sebe.
29.Mart 2009
Пријавите се на:
Постови (Atom)