среда, 20. јануар 2010.

Muve...

Muve su se rodile.
Haoitchno ulecu kroz prozore.
Podsecaju me da sam chovek, jer ja mrzim muve.
Muve su me spasile.
Nestajao sam lagano u blatu svojeg uma,
gde zuti snegovi pokrivaju lice, sve manjim otkucajem srca.
Verujem da mrzim muve, jer mi moje mirno more kvare,
tupim udaranjem svoje glave.
Mrzim ih, a 'pak znam, ne mrzim ih shto lete,
no shto su one tu da me podsete,
da svoju postelju sebi josh nisam spremio.
I neumilno udaram muvu,
dok zutu iznutricu na prstu osecam na sebi.
Jedino shto me je nauchila,
je da sam sebi ulecem kroz prozor.

nije bitno kada, kako i gde.

Rodimo se, živimo vrlo kratko vreme, i ugasimo se.
Ustremljeni ka ogledalu, ka dodirnoj tački naše reprezentacije, i naše svesti o njoj, ono što ostvarujemo je vredno samo u tom malom vremenskom periodu.
Zaista ne postoji razlog zbog kojeg se mi svi ovoliko trudimo, zbog kojeg svakog dana ustajemo i prekidamo tu opsenu svesti o nesvesti, ne postoji razlog zbog kojeg mi sa ovoliko težine se trudimo da rukama napravimo pokrete koje će nam omogućiti da dišemo, u ovom manje gustom, više retkom vazduhu...
Iz uvida besmisla sam navikao da izvlačim najveću utehu... Ta, najveća uteha je ona koja najmanje čini, jer je ona najmanje potrebna, pa je stoga i najveća, jer ipak kroz sve ove puteve zahtevanja nade - smisla - vrednosti našoj svakodnevnici, treba doći do te jedne tačke koja nam se predstavlja kao da povlači sve puteve ka sebi...
Dakle, razbiti besmisao zatvorenim smislom...
Na neki način, ne piutati, i ne sumnjati u ono što leži iza.
Zapravo, ono što leži iza, u ovakvom smislu, i u ovakvom postojanju, može samo da bude ono što mi trenutno jesmo, kao naš odraz u ogledalu... Budno nas čeka sa druge strane da mimikrijom nas samih, nam pokaže ono što radimo, da nas učini svesnim i uvede naš već oformljeni sistem dobrog/lošeg u nas same, i u naše akcije...
Ali mi zapravo ne znamo šta to zaista leži iza, jer sva poimanja o već pomenutoj reprezentaciji izlaze iz onog u čemu već jesmo, iz ovakve sadašnjosti, stvarnosti... Zato što mozak ne ume da pojmi nepostojanje.
Čak i apsolutni mrak je mrak za posmatrača, nije ništa, ono je mrak.
Nažalost, većina ljudi koje poznajem, tako tumači prevazilazak ovog uzaludnog truda življenja.
Korak napred, od obmane istine sa reflekcijom sadašnjosti, ali je i dalje iz posmatračkog ugla, gledano iz strane nas kao posmatrača, iz strane naše ličnosti, ali ne i iz strane ništavila...
Jer ništavilo se ne može zamisliti, niti ga možemo sebi približiti...
Previše toga jesmo da bi mogli da shvatimo kako je to ne biti ništa, ne postojati.
Previše je sunca dolazilo do naših očiju, da bi zaboravili da imamo oči...
Kao što, zbog toga što smo ikad videli svetlost, mrak nam će se činiti mrakom, na istom principu počiva ljudska potreba da prenosi, da nastavlja, da pokušava da prevazilazi kraj.
Ali, nije li to apsolutna besmislica? Posmatrati oblike, i misliti da su oni večni, posmatrati naše šake, i misliti kako su mnogo stvari one učinile, propustile kroz sebe, i dodirnule?
Čovek uvek misli da ima vremena, da nije kraj, da postoji dalje. Zbog toga što živi, a zbog toga što mišljenje dobija iz života, misli da se njegov život nikad neće zaustaviti, da li kroz samog njega, ili kroz ono što radi...
Uzalud!
Zar ne shvatate da sve ovo što radimo, nismo mi sami?
Odakle te ideje o vašim delima?
Odakle vi sami? Mislite da smo autentični dovoljno da bi bili označeni za trenutak koji nikad ne prestaje? Koji to trenutak ne prestaje?
Da li će nam značiti nešto to što posle naše smrti, ostane iza nas?
Da li će nama uništenim, dezintegrisanim, značiti nešto?
Kako bi uopšte i moglo značiti kada nema onog ko će ga gledati?
Mislite li da ćete moći nastaviti, ili da će vas stvoriti dete koje vas u udžbenicima čita u školi?
Mislite li da će vas kojekakva magična slova roditi, novog, ili starog, mislite li da možete ponovo da postojite? Varate se.
Sve što napravimo za ovo trošno vreme našeg života, je samo kao površina vode - amorfna.
Snaga našeg dela leži u vetru, oblik našeg dela leži u onom što je zadržava, nemamo čak ni boju, ukus, ili miris, ništa što nama koji smo naša dela nosili za života - pripada.
I uzmite velikog ponosa za vašeg života u delu vaših ruka,
ali ne zaboravite i sami da ste nečije delo, i vi sami ste voda,
zato brinite o svojim posudama, o povetarcima sa usana, ne dopustite svakom da vas pije, dodiruje i probava, jer njihova gleđ sa zuba će vam dati oporog ukusa, blato ispod nokta - plutaće u vama, i sa solju tuđeg znoja mirisaće sva vaša dela...
Uvek se ograničiti od drugih, u ovom prekratkom vremenu ne smemo dozvoliti da nas od naših ruku dela ometa svaka kapljica u moru čijeg smo i sami deo.
Pronaći snagu u sebi, ne tražiti tuđe ili pogrešne utehe u drugima, ako vam ne stoji smeh na licu smejte se tuđim suzama zbog vaše tuge na njima samima.
Završite sva započeta, zaspala dela, izrecite sve zaboravljene reči pogrde, i gledajući vaše korake buduće pratite kuda koračate.
Jer, postoji samo jedna stvar sigurna, a to je da koračate.