Danas sam izmerio pritisak posle hiljadu godina.
Sve ide normalno dok ne pochne po kurcu.
U jednom trenutku, srce krene blesavo da mi udara, kao da sam uplashen merenja krvnog jebenog pritiska.
Moracu da se vishe teram da merim pritisak, da bih razbio tu anksioznost, taj neopravdani strah, koji je verovato povezan zbog tog sto mi je otac umro zbog istog sranja.
On je imao 35 godina vishe od mene. A ja imam 27 i imam 158/80, koje je hiljadu posto netachno izmeren pritisak.
Depresija se sakuplja oko mene, okruzuje me...
Neostvaren sam.
Ne zelim da umrem, ali ne bi bila velika nepravda prema meni i da crknem, jer i ovako i onako ne doprinosim nikome, i postojim u ovom drushtvu samo kao neka bedna gnjida,
vashka.
U sve vecoj sumnji sam svojih sposobnosti.
Razmishljao sam danas dok sam se vracao kuci od inspekcije, o tome kako napredak, tehnoloshki, uvelichava razliku izmedju osobenog poimanja osecanja i principa.
Dok svi mi zivimo uglavnom sastavljeni chistim logichkim, matematichki konciznim pristupima, vaganjem prema vecem/manjem, benefitnijem/neprofitibilnijem...svi smo protkani tom iluzijom koja nas chini zivim bicima, tim osecanjima koja brkaju logiku, meshaju drvece sa oblacima, izmishljaju stvari koje nisu tu.
Kao ja npr moj pritisak.
Ljudi manufakturishu aparate koje ce im ostavljati vishe prostora za emotivne manifestacije, otud kompjuteri i ljudi koji kao ja sada, pokushavaju da emotivno utaknu u ono sto emotivno ne moze sadrzati.
GOnjen sam osecajem da moram da se dokazujem u nechemu, da moram da pokazem sebi da postojim, ali najgori problem u tome je sto to ne umem u adekvatnom okruzenju da radim. Trebao bih sebe dokazivati u svom drushtvu, u ljudima koji su oko mene.
Ali ja to ne zelim. Iz ochitih razloga i bezim od drushtva.
уторак, 16. фебруар 2010.
петак, 29. јануар 2010.
maska
praznog pogleda na svet, skoro ocishcen samog sebe,
Pred ogledalom sto ga zovu svet, posmatram naborano lice.
Siroke pore, i duboke brazde, sve mu na licu prljavo bese.
Usta puna zemlje, otvorena su, ali pak on cutase.
I dok je svaka tacka na licu njegovom govorila, oko njega se samo plava boja slila.
Apsolutno bez potrebe da sobom truje vode, pustao je gorke suze da se kroz grlo slate.
Nije sebi dopustao da ga suze ociste.
Posmatrah tog cudnog coveka, kako poluodeven sedi, zapitah se, svestan li je svog robusnog tela, kuda li se sva ta snaga u njemu sakrila,
Kao da je rodjena iz leptira.
Njegove ruke, goleme i cvornate, kao kakva grana, behu oziljci od dolazecih rana, prsti mu pak behu meki, tanki i zeleni, skoro kao kakva trava.
Sedeo je nemo, ispred sveta, natrpanih usta zemlje.
Zagledah se jako u mrak koji mu je prekrivao lice.
Oci mu behu duboko, duboko ubacene, sitne i skoro zatvorene dok je umor ocrtavao podocnjake, od guste sume tuge, u ocima mu ne videh ni trunku duse,
A da mu je sva toplota presuhla, svedocise i 2 plave usne, i ostar mrtvachki smrad, i blato krvave zemlje.
Obrazi behu beli i tvrdi, i po koja vena na njima se ucrtavase duboko, kao kakav topli trag u snegu...
Mrtav li je? Polu odraz ili odraz, u ogledalu, covek ili ceo svet u ogledalu?
Svejedno, odavno se razboleo, mozda kao kakav umetnik u naletu, gde ga sopstvene ideje jedu, mozda kao skitnica od svakog bolesti pozajmljujuci malo, zaista, efektu je svejedno.
Zelim da ga dodirnem, da mi makar prsti upadnu na njegove pore na celu, palcima mu stisnem oci, da makar iscedim po koju suzu, ali sam se plasio.
Sijao je svetlom svih kandlebra, ali je i rezao iz utrobe, kao da ga mori vecna glad, sa ocnjacima zarivenim u grumen zemlje.
Sedeo je nemo, ukoceno posedan, ispred mene ravno.
Oh, puste li zelje da je on samo staklo, ovo ispred zamagljeno, i da uzmem krpu i jednim pokretom ruke, napravim mu suze, sto bi ga progutale.
Ali nije.
Od krvi i mesa je, i ta cudovisna spodoba je sedela ispred mene. I ako bi zeleo da odem, rezala bi mucno, iz utrobe.
Nije mi dozvoljavala da prekinem ovo mucno cekanje, kao da imam obavezu da iz groteske izvucem naravoucenije.
Ali zaista, grozomorna patetika je obuzdavala moju volju da pobegnem.
Delimicno od straha, delimicno od intrige.
Mogu li se odnositi?
Da li da ga prihvatim, ili da ga se grozim?
Da pronadjem svoje shake u njegovim?
Taj ukoceni pogled u ocima svojim?
U ustima ukus opori?
I dok se svest , kao leptir, sudara sa onim od cega da pobegne pokushava, veo mira oko njega je ugusilo vreme, prolazile su godine.
Niti jedan delic zemlje mu iz usta ispao nije.
Sve ove moje godine, slusajuci i gledajuci mene.
Kroz trbuh - progovorio je:
"nista se promenilo nije".
Pred ogledalom sto ga zovu svet, posmatram naborano lice.
Siroke pore, i duboke brazde, sve mu na licu prljavo bese.
Usta puna zemlje, otvorena su, ali pak on cutase.
I dok je svaka tacka na licu njegovom govorila, oko njega se samo plava boja slila.
Apsolutno bez potrebe da sobom truje vode, pustao je gorke suze da se kroz grlo slate.
Nije sebi dopustao da ga suze ociste.
Posmatrah tog cudnog coveka, kako poluodeven sedi, zapitah se, svestan li je svog robusnog tela, kuda li se sva ta snaga u njemu sakrila,
Kao da je rodjena iz leptira.
Njegove ruke, goleme i cvornate, kao kakva grana, behu oziljci od dolazecih rana, prsti mu pak behu meki, tanki i zeleni, skoro kao kakva trava.
Sedeo je nemo, ispred sveta, natrpanih usta zemlje.
Zagledah se jako u mrak koji mu je prekrivao lice.
Oci mu behu duboko, duboko ubacene, sitne i skoro zatvorene dok je umor ocrtavao podocnjake, od guste sume tuge, u ocima mu ne videh ni trunku duse,
A da mu je sva toplota presuhla, svedocise i 2 plave usne, i ostar mrtvachki smrad, i blato krvave zemlje.
Obrazi behu beli i tvrdi, i po koja vena na njima se ucrtavase duboko, kao kakav topli trag u snegu...
Mrtav li je? Polu odraz ili odraz, u ogledalu, covek ili ceo svet u ogledalu?
Svejedno, odavno se razboleo, mozda kao kakav umetnik u naletu, gde ga sopstvene ideje jedu, mozda kao skitnica od svakog bolesti pozajmljujuci malo, zaista, efektu je svejedno.
Zelim da ga dodirnem, da mi makar prsti upadnu na njegove pore na celu, palcima mu stisnem oci, da makar iscedim po koju suzu, ali sam se plasio.
Sijao je svetlom svih kandlebra, ali je i rezao iz utrobe, kao da ga mori vecna glad, sa ocnjacima zarivenim u grumen zemlje.
Sedeo je nemo, ukoceno posedan, ispred mene ravno.
Oh, puste li zelje da je on samo staklo, ovo ispred zamagljeno, i da uzmem krpu i jednim pokretom ruke, napravim mu suze, sto bi ga progutale.
Ali nije.
Od krvi i mesa je, i ta cudovisna spodoba je sedela ispred mene. I ako bi zeleo da odem, rezala bi mucno, iz utrobe.
Nije mi dozvoljavala da prekinem ovo mucno cekanje, kao da imam obavezu da iz groteske izvucem naravoucenije.
Ali zaista, grozomorna patetika je obuzdavala moju volju da pobegnem.
Delimicno od straha, delimicno od intrige.
Mogu li se odnositi?
Da li da ga prihvatim, ili da ga se grozim?
Da pronadjem svoje shake u njegovim?
Taj ukoceni pogled u ocima svojim?
U ustima ukus opori?
I dok se svest , kao leptir, sudara sa onim od cega da pobegne pokushava, veo mira oko njega je ugusilo vreme, prolazile su godine.
Niti jedan delic zemlje mu iz usta ispao nije.
Sve ove moje godine, slusajuci i gledajuci mene.
Kroz trbuh - progovorio je:
"nista se promenilo nije".
dodir reke (marta i Jelena)
Dodjete do hladne betonske ploche, prebacite nogu napred, i zagazite u meko i gnjecavo blato.
Korachate.
Miris vode vas budi naglo.
Saginjete se, dok vetrovi udaraju sveze oprano lice.
Pruzate ruku, i dodirujete hladnu, zamucenu vodu.
Ustanete i mislite o svoj prljavshtini, o hladnoci i dubini, o negostoprimstvu reke, o teshkim talasima kako se bezmilo udaraju
Okrenete se ka zgradama, prepune ljudi, i okicenim sharenim svetlima.
Buka kola i zaglusheni ljudski smeh se polako pojachava.
Miris vode polako ischezava.
Petarda pored vas se dimi, i puca.
Predosecate da ce se pravo lice reke opet iznova promeniti, i ostati jedino istinit u vashim prstima.
I vratite se nazad, misleci: udavio sam se.
Korachate.
Miris vode vas budi naglo.
Saginjete se, dok vetrovi udaraju sveze oprano lice.
Pruzate ruku, i dodirujete hladnu, zamucenu vodu.
Ustanete i mislite o svoj prljavshtini, o hladnoci i dubini, o negostoprimstvu reke, o teshkim talasima kako se bezmilo udaraju
Okrenete se ka zgradama, prepune ljudi, i okicenim sharenim svetlima.
Buka kola i zaglusheni ljudski smeh se polako pojachava.
Miris vode polako ischezava.
Petarda pored vas se dimi, i puca.
Predosecate da ce se pravo lice reke opet iznova promeniti, i ostati jedino istinit u vashim prstima.
I vratite se nazad, misleci: udavio sam se.
ima li koga?
Prekratak je zimski dan, da bih snegu sto se topi prichao o njegovoj jedinstvenosti u samom paternu i shari
Ali dan je dovoljno dugachak da se dolazeca noc predoseti,
Da se zapamte oblici kojima sneg hrani ochi.
Nece li svi ti andjeli, vechno nasmejani ljudi, imena i otisci kada Sunce otvori ochi - zaplakati?
Probudjeni iz sna zimom, oni za koje vreme ne postoji, posluzice pod svetlim nebom kao materijal za vajanje vechnosti,
i posle odredjenog vremena, snu svome se vratiti.
Sneg ce ponovo zaspati, i ta ceznja za spashenjem ce utihnuti.
Imam li dovoljno srca, da shvatim,
da ovaj svet je samo san, gde sada probudjen - tamo cu biti u snu nadjen, i zivim samo u prelazima, dok sanjam?
Umem li da svim ovim imenima zaborav dam, i zasto josh uvek pokushavam da uhvatim ovaj prekratki zimski dan?
Ali znam:
Zima ima lice, koje joj ja nikad nisam dao;
Sa posmetenim snegom, samo izvire.
Decembarske duge šetnje, i zraci iz magle
Moje oči preplaviše, sa nimalo moje volje.
Ko pokreće te točkove
Što ogoljenom drveću daju lišće zelene boje?
Ko iz vazduha izvlači uzdahe,
I pretvara ih u kapljice magle,
Što na kori srca prave inje?
Davno su njene kose prestale da budu oličje moje želje,
Njene oči isprazniše svoje zadnje rezeorvare patnje na mene.
I davno su me pathosom udavile,
Ono unutar, ugasilo je sebe prevelikom čežnjom
Za onim što je polazilo iz samog mene.
Odjekuje strepnja, dok kucam šuplje na vrata srca.
Ima li koga?
Ali dan je dovoljno dugachak da se dolazeca noc predoseti,
Da se zapamte oblici kojima sneg hrani ochi.
Nece li svi ti andjeli, vechno nasmejani ljudi, imena i otisci kada Sunce otvori ochi - zaplakati?
Probudjeni iz sna zimom, oni za koje vreme ne postoji, posluzice pod svetlim nebom kao materijal za vajanje vechnosti,
i posle odredjenog vremena, snu svome se vratiti.
Sneg ce ponovo zaspati, i ta ceznja za spashenjem ce utihnuti.
Imam li dovoljno srca, da shvatim,
da ovaj svet je samo san, gde sada probudjen - tamo cu biti u snu nadjen, i zivim samo u prelazima, dok sanjam?
Umem li da svim ovim imenima zaborav dam, i zasto josh uvek pokushavam da uhvatim ovaj prekratki zimski dan?
Ali znam:
Zima ima lice, koje joj ja nikad nisam dao;
Sa posmetenim snegom, samo izvire.
Decembarske duge šetnje, i zraci iz magle
Moje oči preplaviše, sa nimalo moje volje.
Ko pokreće te točkove
Što ogoljenom drveću daju lišće zelene boje?
Ko iz vazduha izvlači uzdahe,
I pretvara ih u kapljice magle,
Što na kori srca prave inje?
Davno su njene kose prestale da budu oličje moje želje,
Njene oči isprazniše svoje zadnje rezeorvare patnje na mene.
I davno su me pathosom udavile,
Ono unutar, ugasilo je sebe prevelikom čežnjom
Za onim što je polazilo iz samog mene.
Odjekuje strepnja, dok kucam šuplje na vrata srca.
Ima li koga?
eh
Eh, shto nisi porasla bar vishlja,
Bar vishlja za pola pedlja,
Tada bi me progutala u snazi mladog,
Ne bi ostala u meni tuga, nesreca i beda.
Dvanaestu svecu palim,
U ime ljubavi izgovaram tvoje ime,
Dim iscrtava lice koje ljubim,
Trinaesta zatvara moje ime.
Bar vishlja za pola pedlja,
Tada bi me progutala u snazi mladog,
Ne bi ostala u meni tuga, nesreca i beda.
Dvanaestu svecu palim,
U ime ljubavi izgovaram tvoje ime,
Dim iscrtava lice koje ljubim,
Trinaesta zatvara moje ime.
beloved gaze 666
Beloved, gaze at the rainy clouds, they forsooth what shall be...
Quenched and wet from salty mud, lays but stained Ivory keep...
Never are late these drops of rain, to endow upon me feeling rue
The storm that gathers above those clouds are the visions coming true.
The ground, the rain, and all of hue, of clouds and heavens I held for you.
All infinite promises and flattery too, bare a handful sand that slowly falls through.
Childish knowledge of rise and fall, seems true, brightest stars fall deep
And in their tails keep our wish, but when they fall it is on us to think
That their tail is in forest, away and deep.
So this life must be trap, all these sunken ships,
With names of eternity, and every moment to another is demise.
Even rocks drown in deserts of time.
So is it to trust all these blinking lights,
That with merit and joy every child’s heart strike
Because they bequeath you no after-thought?
Or is it better to place empty lines in song of our thoughts
And fill them with passing faces by needs outlined,
And carry on with verse, ‘til all song is gone?
Should I wage war with those standing stones,
That by each dawn hides my face in their shadows long?
And where to find strengths to move my legs cold
And to break roots they so long to keep?
Why should my cries be uttered?
The air replaces them by sounds more polite
And why should tombstone be planted there
Instead of flowers that live till dusk?
‘Cos such is fate of all things humane,
Much as human, and all things made by him,
Everything’s here to linger in time,
And to be clasped by time’s hands ravish.
But beloved gaze in thine own heart...
Cos there within, all sky is clear
Stark raindrops adorn evergreen leaf,
And the whispers echoes in eternity,
From the smallest thing, the roots of sapling
To the sliding drop from leaf,
Hitting ground, dissolving it…
…a song of universe, resounding.
Lovers, whereof sprouts thine tree,
If but not from ebb of eternity?
Shade receded from your Sun,
The shade of your past,
And you burn so brightly,
You melt the turmoils of stormy night.
Making tranquil this scene pristine,
Flame’s tounges twixt this old tree,
Nourishing it, making gold look green.
Capsize the years by your touch,
And with sweet smell of Mastic,
Upon that moment, upon that hill,
That traversed 50 miles, to deliver a kiss,
Inclined by yearning, of our grasp.
“I” was amiss!
How can my thoughts belong to me?
Why do I dare to outlive my body,
When no future holds the ground to keep
This everbeating heart that drives these feet?
And why do we try still to see the face beyond mists,
That are thicker by this walk steep?
But still, we all readily do forget that
No wanton desires can unfold and desert the present
Hence, our souls into each other woven,
Outspread to make eternity by themselves
And with their fire, and with God’s smile,
We melt the sky, rain and grey clouds,
And the air resounds this love of the present.
Hark! Tis their one heart beating, tolling wind chimes
They lay together in each other, perfectly still,
Nourished by the feeling, twixt the tree.
Lovers! Entwined!
And how could you be so foolish, to rush the fabric of time?
Wanting to unravel it, your nails dig deep in,
And such that face that was your calling,
A face of colorful wool and strings,
To tear apart, and lavishly rue, then wherever may it be.
And Lovers, how did your solutude dared to question,
The existence of each other’s being?
Gaze into your hearts still,
Doesn’t this wheel turns inside it?
And where words are empty to hear,
There they echo by every living thing.
Do not cherish this love-feeling nor nourish it
Surely it will follow you still, wherever may you be.
Quenched and wet from salty mud, lays but stained Ivory keep...
Never are late these drops of rain, to endow upon me feeling rue
The storm that gathers above those clouds are the visions coming true.
The ground, the rain, and all of hue, of clouds and heavens I held for you.
All infinite promises and flattery too, bare a handful sand that slowly falls through.
Childish knowledge of rise and fall, seems true, brightest stars fall deep
And in their tails keep our wish, but when they fall it is on us to think
That their tail is in forest, away and deep.
So this life must be trap, all these sunken ships,
With names of eternity, and every moment to another is demise.
Even rocks drown in deserts of time.
So is it to trust all these blinking lights,
That with merit and joy every child’s heart strike
Because they bequeath you no after-thought?
Or is it better to place empty lines in song of our thoughts
And fill them with passing faces by needs outlined,
And carry on with verse, ‘til all song is gone?
Should I wage war with those standing stones,
That by each dawn hides my face in their shadows long?
And where to find strengths to move my legs cold
And to break roots they so long to keep?
Why should my cries be uttered?
The air replaces them by sounds more polite
And why should tombstone be planted there
Instead of flowers that live till dusk?
‘Cos such is fate of all things humane,
Much as human, and all things made by him,
Everything’s here to linger in time,
And to be clasped by time’s hands ravish.
But beloved gaze in thine own heart...
Cos there within, all sky is clear
Stark raindrops adorn evergreen leaf,
And the whispers echoes in eternity,
From the smallest thing, the roots of sapling
To the sliding drop from leaf,
Hitting ground, dissolving it…
…a song of universe, resounding.
Lovers, whereof sprouts thine tree,
If but not from ebb of eternity?
Shade receded from your Sun,
The shade of your past,
And you burn so brightly,
You melt the turmoils of stormy night.
Making tranquil this scene pristine,
Flame’s tounges twixt this old tree,
Nourishing it, making gold look green.
Capsize the years by your touch,
And with sweet smell of Mastic,
Upon that moment, upon that hill,
That traversed 50 miles, to deliver a kiss,
Inclined by yearning, of our grasp.
“I” was amiss!
How can my thoughts belong to me?
Why do I dare to outlive my body,
When no future holds the ground to keep
This everbeating heart that drives these feet?
And why do we try still to see the face beyond mists,
That are thicker by this walk steep?
But still, we all readily do forget that
No wanton desires can unfold and desert the present
Hence, our souls into each other woven,
Outspread to make eternity by themselves
And with their fire, and with God’s smile,
We melt the sky, rain and grey clouds,
And the air resounds this love of the present.
Hark! Tis their one heart beating, tolling wind chimes
They lay together in each other, perfectly still,
Nourished by the feeling, twixt the tree.
Lovers! Entwined!
And how could you be so foolish, to rush the fabric of time?
Wanting to unravel it, your nails dig deep in,
And such that face that was your calling,
A face of colorful wool and strings,
To tear apart, and lavishly rue, then wherever may it be.
And Lovers, how did your solutude dared to question,
The existence of each other’s being?
Gaze into your hearts still,
Doesn’t this wheel turns inside it?
And where words are empty to hear,
There they echo by every living thing.
Do not cherish this love-feeling nor nourish it
Surely it will follow you still, wherever may you be.
ceznja i oziljak
Ceznja
Proklija u meni ischezla ceznja
I rasplamsa se u purpurnu
Sunchevog radjanja
I na svetioniku daleke nade
Pocheshe dozrevati nova htenja.
A neka zaboravljena Tamara
(ili mozda greshim, Nikolina)
U meni shapatom tiho shumi
Ne mari, ako je to ona Tamara
(ili Nikolina, ako mozda greshim)
Neka ih zaborav polako teshi.
Mene opet nova jutra zovu
Da prevarim i ovu zoru
Da u svetlu ojutrenog dana
Ugledam novu Tamaru
(Mozda Nikolinu, ako greshim)
Pa chak i sad siguran sam
U tebi ugledah neshto vece
Shto ni u Nikolini ni Tamari nisam
Neshto shto pomislih: "Donece mi srece..."
Pa mozda za mene srece i imash
Ali mozda ja za tebe nemam.
Ali jedno imam:
Oziljak.
Ti si bol koji nikad nije bio rana
Ti si plod koji nikad nije bio cvet
Ti si voda koja nikad nije bila magla
Ti si ljubav koja nikad nije bila zudnja
Ti si osecanje koje nikad nije priznalo ceznju
Zbog toga si oziljak koji nikad nije priznao da je oziljak.
Proklija u meni ischezla ceznja
I rasplamsa se u purpurnu
Sunchevog radjanja
I na svetioniku daleke nade
Pocheshe dozrevati nova htenja.
A neka zaboravljena Tamara
(ili mozda greshim, Nikolina)
U meni shapatom tiho shumi
Ne mari, ako je to ona Tamara
(ili Nikolina, ako mozda greshim)
Neka ih zaborav polako teshi.
Mene opet nova jutra zovu
Da prevarim i ovu zoru
Da u svetlu ojutrenog dana
Ugledam novu Tamaru
(Mozda Nikolinu, ako greshim)
Pa chak i sad siguran sam
U tebi ugledah neshto vece
Shto ni u Nikolini ni Tamari nisam
Neshto shto pomislih: "Donece mi srece..."
Pa mozda za mene srece i imash
Ali mozda ja za tebe nemam.
Ali jedno imam:
Oziljak.
Ti si bol koji nikad nije bio rana
Ti si plod koji nikad nije bio cvet
Ti si voda koja nikad nije bila magla
Ti si ljubav koja nikad nije bila zudnja
Ti si osecanje koje nikad nije priznalo ceznju
Zbog toga si oziljak koji nikad nije priznao da je oziljak.
sun
Signs of your loom I see
Upon wavering surface of my sea;
I didn't sleep, dreaming of you,
The nights I wake, looking at you.
Oh Sun! The Sun!
Flying with arms open wide,
Unveil your shifting mask,
Let me drink from your cup!
Sun. The sun.
The morning dew on my eyes,
I crossed the graveyard's path,
I bore raven's yell, and back at him tell:
Of a face I so strangely knew,
Of a heart, that has a heart in you!
Of a child of grace and so quiet
With her love for the morning loom!
She's shadow wanderers cast,
Chasing them through the night,
Chasing that place, where they stand;
Because, wherein hides the Sun?
Upon wavering surface of my sea;
I didn't sleep, dreaming of you,
The nights I wake, looking at you.
Oh Sun! The Sun!
Flying with arms open wide,
Unveil your shifting mask,
Let me drink from your cup!
Sun. The sun.
The morning dew on my eyes,
I crossed the graveyard's path,
I bore raven's yell, and back at him tell:
Of a face I so strangely knew,
Of a heart, that has a heart in you!
Of a child of grace and so quiet
With her love for the morning loom!
She's shadow wanderers cast,
Chasing them through the night,
Chasing that place, where they stand;
Because, wherein hides the Sun?
paradise lost
Life is all the pain we endeavor
Subside the resilience of your fervor
Change is all the hearts devour
Carry the streak of failure,
Devout to all the things that overpower
Life is all the thing pain endeavors.
The urge to reason floats eluded,
Whilst drifting upon a sea of ken,
High grounds now seem lowest
bereft of value in thins battle of motives.
Pendulum of time swings
Cuts are upon his own wrist, 'cos
Presentation is forever.
Life is all the pain we endeavor
Subside resilience of your fervor
Enticed hearts yearn to devour
To carry the streak of failure
You're devout to all the things that overpower
Your urge to plant your soul in ground.
Enclaved by what you're derived of
You elude the need to reason
Whilst the sea of ken is cleaved
Bereft of values, smile saddens.
Subside the resilience of your fervor
Change is all the hearts devour
Carry the streak of failure,
Devout to all the things that overpower
Life is all the thing pain endeavors.
The urge to reason floats eluded,
Whilst drifting upon a sea of ken,
High grounds now seem lowest
bereft of value in thins battle of motives.
Pendulum of time swings
Cuts are upon his own wrist, 'cos
Presentation is forever.
Life is all the pain we endeavor
Subside resilience of your fervor
Enticed hearts yearn to devour
To carry the streak of failure
You're devout to all the things that overpower
Your urge to plant your soul in ground.
Enclaved by what you're derived of
You elude the need to reason
Whilst the sea of ken is cleaved
Bereft of values, smile saddens.
isechak iz pisma tatjani
Gde sam pokushao da zamislim i uhvatim svet,
video sam samo svoje ruke, i kako sve izlazi iz samog mene,
ali okrenuh se, i mahinalno htedoh svojim rukama uhvatiti josh kucajuce tudje srce,
ali tada bih ubica bio,
i zato sam sebe nauchio da u magli sedim, slusham i chekam.
Ne htedoh da potreba srca za tobom moja Annabel Lee, uchini te manje vrednijom.
jer ako ja svojim rukama chinim ono sto ce mi doci
Onda bi ti izronila iz kolichine moje zelje,
Kao dama jezera, uzdizuci se sudbinom tudjom .
I tada bih bio slep, kada bih slushao tvoje srce,
Jer ako te zelim, slusham onda samo svoje,
I svi tvoji dodiri nisu onda stvarni,
Niti tvoje suze, na obrazima,
Niti poljubac jednog kraja sveta drugom
Niti tvoj glasic sto kroz noc pesme peva -
- Nije li ti ljubav telo pojela tada?
Zashto i ti, kao i ja,
Josh uvek pokushavamo svet uhvatiti
Onaj svet sto iz ruku izrasta?
Nismo li ubice, kada chupamo iz tudjih srca
Ljubav koju im dajemo, okrutnih namera?
Odsecite mi ruke,
Jer iz njih trujem sve dolazece godine,
Odsecite i njoj jezike
Kojima mi lize rane.
Neka nasha zelja jednog za drugim
premine.
video sam samo svoje ruke, i kako sve izlazi iz samog mene,
ali okrenuh se, i mahinalno htedoh svojim rukama uhvatiti josh kucajuce tudje srce,
ali tada bih ubica bio,
i zato sam sebe nauchio da u magli sedim, slusham i chekam.
Ne htedoh da potreba srca za tobom moja Annabel Lee, uchini te manje vrednijom.
jer ako ja svojim rukama chinim ono sto ce mi doci
Onda bi ti izronila iz kolichine moje zelje,
Kao dama jezera, uzdizuci se sudbinom tudjom .
I tada bih bio slep, kada bih slushao tvoje srce,
Jer ako te zelim, slusham onda samo svoje,
I svi tvoji dodiri nisu onda stvarni,
Niti tvoje suze, na obrazima,
Niti poljubac jednog kraja sveta drugom
Niti tvoj glasic sto kroz noc pesme peva -
- Nije li ti ljubav telo pojela tada?
Zashto i ti, kao i ja,
Josh uvek pokushavamo svet uhvatiti
Onaj svet sto iz ruku izrasta?
Nismo li ubice, kada chupamo iz tudjih srca
Ljubav koju im dajemo, okrutnih namera?
Odsecite mi ruke,
Jer iz njih trujem sve dolazece godine,
Odsecite i njoj jezike
Kojima mi lize rane.
Neka nasha zelja jednog za drugim
premine.
Пријавите се на:
Постови (Atom)